mjesto slobodnog duha

eng1 fbbutton1 twtbutton1

davor_bobanacDeveti je misec, a sunce se jedva probija kroz tamne oblake. Nakon oluje koja je jutros zadesila moje malo misto di liti radim, kao da se život opet vratio na ulice, a sunce je slavodobitno obznanilo jednu od zadnjih pobjeda lita nad jeseni.

Kiša je bar stoplila more na par sati i iskorištavam one rijetke trenutke u godini kada je more toplije od zraka da se okupam i još malo uživam. Prava je šteta vidjeti prazne plaže sada, makar ne podnosim gužvu i kad nemam bar 13 metara kvadratnih slobode oko sebe.

Stavljam masku i peraju u pokušaju da si danas osiguram zdrav ručak, lišen kemikalija, dodataka, masti i šećera. Vadim vršu, svoj namješteni kavez i klopku za ribe koju sam ostavio jučer sa par štruca starog kruva na oko 15-ak metara dubine, dalje od obale. Volim kada na svoj prvi trzaj konopa vidim svjetlucanje riba koje se koprcaju u očajničkom pokušaju da nađe izlaz iz problema u kojem su se upravo našli.

vraezadar

Do tada su mirno se častile, grickale kruh, razmišljale kako je život lip i živile u sadašnjosti onih 3 sekunde koliko ih služi pamćenje (navodno), a sekundu kasnija opća panika i metež. Zarobljene u kavezu koji se miče kao da je zemljotres.

No, ovdje je bilo nešto čudno. Težak ulov, a nešto malo ribe. A onda pri vrhu površine pravo iznenađenje, prizor kao u boksačkom ringu. U jednom kutu par uplašenih ribica, a u drugome opaka hobotnica. Između njih leže 3 ribe koje su položile tijelo na oltaru domovine u pokušaju da odbrane svoju familiju i prijatelje. One najveće su otišle prve.

Ljigava, prevrtljiva, a tako prilagodljiva i inteligentna hobotnica lako je ušla u kavez i nahranila se bespomoćnim ribama, no kada se zasitila teže je sa punim teretom izaći van nego uči. Podsjeća me na Ivicu I Maricu to.

Dok plivam i nosim vršu prema obali proviruje iz kaveza jedan krak, pa drugi, pa treći...još malo pa je vani, samo glava smeta. Hobotnica ima nevjerojatnu sposobnost prilagodbe mijenjajući i oblik i strukture svoje kože prema okruženju u kojem se nalazi, a odrasla hobotnica veličine oko pola metra može da prođe kroz otvor od jedne kovanice Eura. Može ona da prođe, ali ne mogu one ribe koje još nije prožvakala u trbuhu,tj. glavi. Uplašene ribice s druge strane kao u nekoj borbi su raskrvarile nos u pokušaju da kroz mali otvor žica ipak izađu.

Kad sam isplivao na suho trzale su se, bacakale i skakutale koristeći zadnje atome snage da promijene svoj nezavidan položaj. Pomislih samo koliko su horrora prošli sa hobotnicom unutra zadnjih 24 sata, kao u nekom logoru, ai ja sam im došao kao spasitelj, a u biti sam vlasnik tog logora i ne čeka ih hepi end.

ribanjepredvez

Ipak danas imaju sreću, jer držim se starog pravila da svaku ribu manju od šake vratim nazad u more, da nastavim vrstu koliko je to moguće, a u taj krug su ulazile sve preživjele ribe iz vrše danas. Dok ih bacam zastanem i na brzinu zaželim po jednu želju. Ako zlatna ribica ispunja 3, može valjda srebrna ili brončana onu utješnu jednu? Naravno nakon 5 minuta već zaboravim šta sam uopće zaželio, ali kada god mi se nešto lipo desi zahvalim srebrnim ribama, kao nekom božanstvu na nebu. Pustim ih na slobodu, nazad u more dok još imaju života i snage u sebi.

Kad sam bio klinac eksperimentirao sam sa njima i glumio doktora ili možda Boga. Pustio bih ribu da umre na suhom, i kada sam bio siguran da joj niti 1 živac više nije živ, kada je 100% mrtva počeo bih oživljavanje. Nešto kao umjetno disanje, jednom rukom bih je držao i spustio u more, a drugom rukom joj otvarao škrge i usta, i tako uporno 5 do 10 minuta.

I virovali ili ne pola od tih riba bi se vratilo u život, počelo bi polako samostalno otvarati škrge i disati. Onda bi ih ipak dotukao kamenom i vidio hoće li i to preživjeti. Šalu na stranu. Vratio bi ih nazad u more, i gledao kako lagano dolaze k sebi, na površini se vrte u krug 10-ak minuti, oživljavaju 1 po 1 mišić dok polako uhvate zalet i otplivaju u duboko. Možda se vrate u svoje jato sa nevjerojatnim pričama sa onog drugog zagrobnog ribljeg svijeta kojeg još nitko nije vidio, a da je ostao živ da to prepriča.

marjanhr

U međuvremenu moja hobotnica je pronašla put do izlaza i zakamuflirana u boju betona na kojem se nalazila, misleći da je neću primijetit već je bila na pola metra od mora i slobode.
Hej, kuda, kuda? Napravila si mi masakr u vrši, nahranila si se, provozala i sada bi nazad bez da platiš račun? Hvatam nož i dok sam se spremao da joj skratim muke jednim klasičnim brzim ubodom između dva oka, sjetih se razgovara sa mojim frendom Đelom od prije svega pola sata.

Gledao je danas nešto o strašnim zločinima u jednom Nazi logoru u drugom svjetskom ratu i kako su se tamo natjecali ko će više i prije ubiti ljudi.

Pomislih: Nije li ovo slično? Držiš nož u ruci, potaknut ili glađu, ili nekim ciljem, zlom namjerom, natjecanjem ili zadatkom izvršavaš bez osjećaja klanje nad nekim bez ikakve dvojbe ili dileme jeli to ispravno ili ne. Kada mu je dopušteno, kada zna da će proći nekažnjeno čovik je spreman učiniti i najveće zločine za najniže i najmanje ciljeve i strasti. Jednom kada se luda glava fokusira na konačni cilj sredstva više nisu važna, a život postao kao video igrica.

No, ručak je ručak, a hobotnica je slasno jelo koje se poslužuje na mnogo lipih načina i za sada još nije zakonom zaštićena vrsta.

Kao kakva ljubavnica hvatala me strasno i ljepila se oko moje ruke, a njeni otisci krakova ostavljaju ljubavne ugrize na koži. Nije tu bilo ljubavi, pokušavala mi je oteti nož iz ruke...no onda sam vidio ono što nisam odmah primijetio.

hobotnica3

Hoba je imala samo 5 krakova od mogućih 8. Nije neka mutirana vrsta ludog znanstvenika između nje i lignje već je 3 kraka izgubila u borbama i ratovima prije ovoga. Možda od ugora koji joj je prirodni neprijatelj, možda od morskog psa, a možda si je i sama odgrizla u pokušaju da utaži glad kao što to znaju inače i raditi. A moguće da je nastradala i od samog čovjeka.

Jednom davno dok sam ronio na oko 5,6 metara dubine i pokušavao iz rupe izmamiti i izvući jednu očito veliku hobotnicu, zahvatila me svojim krakovima jače od konopa i toliko jako držala na dnu mora da sam pomislio da ću dole ostaviti život. Spasio me nož koji uvijek imam oko noge kojim sam rezao njene krakove 1 po 1.

Nije to bila to ta hobotnica, to je bilo davno, ali je bilo očito da je prošla sve i svašta.

I onda opet uza sva loša iskustva ona ulazi u vršu i opet nastrada još jedanput naizgled glupo i naivno. Gubi krakove i bitke, ali ne i ratove, sve do ovoga sada.

Gledao sam u nju nekoliko minuta o tome razmišljajući, nož u jednoj ruci, ona u drugoj. Ipak zastanem, trznem se, zamahnem jako i bacim je nazad u more.

Od šoka je par sekundi bila umrtvljena, a onda brzinom munje pobjegla nazad u dubine ostavljajući iza sebe crni oblak da joj vješto zamete trag, sretna da je nekim čudom proživjela još 1 dan i još jednu životnu bitku.
Nisam ovaj put zaželio neku želju, ali pomislih kako nikad od mene pravog Dalmoša i ribara. Otiša sam doma i napravio sendvič od sira i pome.

Imati dozvolu za ubijanje i sav "moral" i prava na svojoj strani, a učiniti suprotno ipak je veći doživljaj i čast.

Photo: ""Predvez", "Zadar.hr", "Marjan.hr"

 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Refreširaj

kevric1

Nogopamet
Piše: Raul
Kevrić

Foto

Preporučujemo

Comp_2_0-00-12-08U toku ove i sljedeće školske godine Ministarstvo prosvjete i nauke u saradnji sa GTZ-om sprovešće kampanju „Energetska turneja" u svim osnovnim školama u Crnoj Gori.

Prijatelji sajta

 

 

cgtvit2  

 

ga-banner-160x80yihr-160x80 wwyc-color rekom baner 160x85 fellowship-2010---taboo sr btj-light-sr-300x100ae66 oilogo2 unicef.jpgcrckarijelogoctrlx.info-bannerbitno160x85cgfudbal222160x85160x80rajainewscrocropped-cf-headline3

 

 

 

 

 

stavtramontana
Balada o
Geleru V dio
Piše: Domagoj
Tramontana

 

Karikatura