mjesto slobodnog duha

eng1 fbbutton1 twtbutton1

Antichrist Lars Von Trier

Ciljano ću izostaviti one filmove čiju samostalnu recenziju sam već objavio na ovom portalu.

Piše: Raul Kevrić
Mogao bih samo od njih napraviti dva ili tri ovakva popisa, i to bi bilo vrijedno čitanja, ali nema smisla ponavljati stare misli i ideje pod novim naslovom. Također, ovo nije top-lista, sastavljena s ciljem da rangira filmove.

Navodio sam ih redoslijedom kojim su mi padali napamet, a trudio sam se izdvojiti one koji su utjecali na mene kao osobu, ili na moje poimanje svijeta, života ili umjetnosti. Pa idemo onda ispočetka:

1."Antichrist", Lars Von Trier, 2009. - Willem Dafoe i Charlotte Gainsbourg utjelovljuju par koji oplakuje poginulo dijete.

Gledatelji kroz taj proces prate potpunu dezintegraciju njihovog odnosa, te svakog od njih ponaosob. Na površinu izlaze stvari poput psihičkih bolesti, seksualnih frustracija, grižnje savjesti, krize identiteta, nerealiziranih ambicija i svega ostalog što ljudi inače čuvaju duboko u sebi.

To je prvi film čiju recenziju sam pokušao objaviti na ovom portalu, i do danas jedini tekst koji mi je odbijen kao nedovoljno zreo za temu kojom se bavi. Danas, 3 godine i puno tekstova kasnije, ja sam puno zreliji autor. Samim tim, dovoljno sam zreo da još ne pokušavam napraviti potpunu recenziju tog filma. Ako ju ikad napravim, imat će 150 stranica i tvrde korice. Doduše, mogu reći da je to do danas jedini film za koji znam, u kojem su svi aspekti ljudske intime, počevši od tijela, do najdublje psihe prikazani bez cenzure, bez eksploatacije i bez suvišnih vrijednosnih sudova.

Dok se kritičari svađaju oko toga ima li u filmu previše seksa, previše nasilja, je li film šovinistički i jesu li žene zapravo Antikristi iz naslova, ja stajem na tvrdnji da je to film koji me je naučio ispričati vlastitu intimnu priču na način koji će biti drugima zanimljiv, ali pritom lišen jeftinog egzibicionizma, i suvišnih mistifikacija kojima se ljudi inače služe kad trebaju otkriti nešto o sebi. Bez toga vjerojatno ne bi bilo nekih mojih intimnih eseja koje ste ovdje čitali.

2. "Parada", Srđan Dragojević, 2011. - Mislim da ovaj film ne treba posebno predstavljati balkanskoj publici pa ću samo napisati zašto ga izdvajam. Čuo sam kritike ovog filma koje kažu da Parada ne valja jer jeftinim humorom i klišejima previše podilazi glupim Balkancima, te da će se nekim šalama iz filma smijati samo homofobi. Potpuno mi je jasno da se film može i tako shvatiti, ali ja sam ga doživio kao idealan manjinski aktivistički film općenito, a za ove prostore pogotovo.

Jednostavno zato što uz dozu karikiranja i pojednostavljivanja film ipak uzima jednu izdvojenu manjinsku skupinu koja je javno prepoznatljiva samo po jednoj svojoj osobini, i stavlja te ljude u situacije u kojima mogu iskazati niz drugih osobina i običnih ljudskih emocija, s kojima se prosječan čovjek može lako poistovjetiti.

Čini mi se da, ne samo homoseksualcima, nego i svim drugim društvenim manjinama nedostaje doza te "običnosti" u javnoj prezentaciji i zato mi se "Parada" čini kao važan korak naprijed u neočekivanom pravcu.

Srodni naslov: "La Vie D'Adele", Abdellatif Kechiche, 2013, Nedavno sam ovo pogledao u kinu, ovdje su dvije lezbijke toliko "obične" da film uopće nije aktivistički. Pokazano je da njihova veza puca iz istih tipičnih razloga kao i heteroseksualna.

3. "Nixon", Oliver Stone, 1995. - Još jedan film s dobro poznatom radnjom i podijeljenim kritikama. Gledao sam puno političkih trilera, i puno biografija američkih i raznih drugih predsjednika.

Nixon mi je tu bitan zato što je jedini američki, i jedan od rijetkih svjetskih predsjednika koji su dali ostavku, te zato što je dovoljno korumpiran da ga nije moguće idealizirati (kao recimo Lincolna), a opet dovoljno uspješan i talentiran da ga povijest ne može ni potpuno osuditi.

Kad sam prvi put gledao ovaj film, bio sam mladi student prava, naviknut na predsjednike koje se ili mrzi, ili obožava, te naviknut razmišljati o politici isključivo na temelju konačnih odluka i javnih polemika. Također, nećete vjerovati, tad sam još mislio da je relativno lako odrediti koja politička odluka je ispravna za više-manje svaku situaciju. Naprosto, svaka politika drukčija i naprednija od Tuđmanove mi se činila očito genijalnom. Kroz ovaj film sam shvatio kako izgleda politika iznutra, i koje sve osobne i društvene dileme podrazumijeva. Prvi put sam se susreo i s balansiranim portretom jednog predsjednika, koji nije nastao za nečije dnevnopolitičke potrebe. A genijalna interpretacija Anthonyja Hopkinsa (ukupna slika, izrazi lica, ton glasa, govor tijela) mi je dala i predodžbu o tome što se intimno mora događati u čovjeku koji godinama misli da je svemoćan i nedodirljiv, a onda odjednom mora javno odgovarati čak i za činjenicu da psuje u telefonskim razgovorima.

Pamtim film po rečenici "Goddamnit, I'm the President, they can't impeach me for cursing!".

Ovdje moram kao srodni naslov spomenuti "The Special Relationship" Richarda Loncrainea iz 2010. Taj film je dio trilogije u koju spada i puno poznatiji film "The Queen" Stephena Frearsa, a koja se bavi životom i djelom britanskog premijera Tonyja Blaira. Ovaj film se mene osobno dojmio više od "Kraljice" zato jer se bavi odnosom Tonyja Blaira i Billa Clintona iz faze afere Lewinsky, i vojne intervencije na Kosovu. Radi se o filmu koji mi je dao drukčiji i malo ležerniji pogled na razdoblje mog života kad sam prvi put gledao "Nixona". Usred ekonomske krize i opće paranoje sam pomalo zaboravio da se svjetska politika nekad vrtila oko oralnog seksa, i da se zajednička vojna intervencija Amerike i Engleske nekad mogla smatrati nečim dobrim.

4. Trilogija "The Godfather", Francis Ford Coppola, 1972, 1974, 1990. - Ovo nema nikakve veze s mojim životom i karakterom, uvrštavam "Kumove" ovdje isključivo zbog njihove edukativne, vizualne, estetske i umjetničke vrijednosti.

Nakon uzastopnog gledanja ova tri filma u vremenskom intervalu od tri tjedna u istom terminu, postao sam trajni obožavatelj Ala Pacina, Roberta DeNira i Marlona Branda zbog njihove sposobnosti da dominiraju svakim kadrom u kojem se pojave, da genijalno utjelovljuju likove s očitim socijalnim i / ili psihičkim poremećajima, na način koji gledatelja ne tjera na idealizaciju, ali ni na osuđivanje. Ne bih volio biti Michael Corleone, ali sam gledao "Kumove" osjećajući respekt prema njemu, i nekakvu želju da ga razumijem.

Isto bih mogao reći za većinu spomena vrijednih uloga navedene trojice glumaca, a jedino što mogu zamjeriti Coppolinoj trilogiji je Andy Garcia kao Vincent Corleone u "Kumu 3" koji mi je od prvog kadra djelovao kao da je na brzinu ubačen samo zato što je filmu falio drugi alfa mužjak kao pandan Alu Pacinu. Ta njegova "ubačenost" je bila toliko očita da sam imao osjećaj da ne spada u film.

Srodni naslovi iz istih ili sličnih razloga: "Goodfellas", "Cape Fear", "Taxi Driver, "Panic In Needle Park", "Apocalypse Now", Heat", "Carlito's Way", "Serpico", "City Hall".......Mogao bih dalje, ali nema smisla.

5. "The Wolf Of Wall Street", Martin Scorsese, 2013. - Aktualni kino hit, kritiziran kao predugačak, preplitak i previše fokusiran na sise i guzice. Ja bih rekao da su mi 3 sata u kino dvorani prošla brže nego sat i pol nekog prosječnog filma.

Za početak, nije mi sasvim jasno kakvu dubinu ljudi očekuju od filma o gomili yuppieja, koji su zgrnuli puste milijune pričajući ljudima lovačke priče na telefon. Ne vjerujem da bi film bio bitno bolji ili zanimljiviji da je u njemu opisana precizna tehnologija transfera novca s jednog računa na drugi, ili metodika prognoziranja vrijednosti neke dionice, jer su to stvari koje su dosadne i ljudima koji se time bave.

A onda, razlog zašto izdvajam film je to što nisam nikad vidio bolji prikaz ispraznosti profita kao ekonomske kategorije. Ljudi su ne radeći ništa bitno i konstruktivno zaradili hrpu novca, kojim su uglavnom sjebali sebe i okolinu, jer su sve napravili bez ikakve predodžbe o tome što bi zapravo htjeli postići silnim bogatstvom. Čini mi se da je film morao biti plitak da bi prikazao taj fenomen. Također, moram reći da ne razumijem zašto ljudi Scorseseove filmove s DiCaprijom smatraju bitno lošijima od onih s DeNirom. I to pišem kao čovjek kojem je DiCaprio u "Titanic" fazi išao na živce. Ali ne znam što bih prigovorio njegovoj ulozi Jordana Belforta u ovom filmu, ili Howarda Hughesa u "Avijatičaru".

Slijedom toga, srodni naslovi iz istih ili sličnih razloga su "The Aviator", "Shutter Island", "The Departed", "Wall Street" i "Wall Street: Money Never Sleeps"

6. "Babel", Alejandro Gonzalez Inarritu, 2006. - Dosad sam tri ili četiri puta u muškom društvu spomenuo da cijenim ovaj film, i svaki put je ljudima malo falilo da mi kažu da sam, da prostite, pičkica.

To je zato što se film doživljava kao nešto namijenjeno cendravim ženama kao ciljanoj skupini, ali s druge strane, tu reakciju sam uglavnom dobio od ljudi koji gledaju filmove Michaela Baya. Radi se o filmu koji prati gotovo potpuno nepovezane sudbine različitih ljudi na različitim dijelovima svijeta, za koje se na kraju ispostavi da su povezani jednim slučajnim slijedom događaja. Osim što je fascinantno gledati "efekt leptira" na ekranu, i osim što je ovo jedan od rijetkih filmova u kojem Brad Pitt djeluje kao glumac, a ne kao ljepotan ubačen da privuče žene, film me je u jednoj točki dodirnuo i osobno.

Jedna od priča iz filma prati mladu gluhonijemu djevojku iz Japana (tumači je genijalna Rinko Kikuchi) koja je zbog gluhoće zakinuta za seksualni identitet. Mislim da mi je negdje tada prvi put palo napamet da bih jednom mogao formulirati svoj problem na tom području kao nešto objektivno i drugima razumljivo. Tad još nisam znao kako, tome će me naučiti tek Lars Von Trier s gore navedenim "Antikristom".

Srodni naslovi iz istih ili sličnih razloga: "The Sessions" (moja recenzija tog filma je objavljena ovdje i na još jednom portalu), "The Waterdance", "Kino Lika", "21 Grams"

7. "A Clockwork Orange", Stanley Kubrick, 1971. - Rekao bih da je ovaj film za kinematografiju ono što je Orwellova "1984." za književnost. Ekranizacija Orwella, kao ni srodne knjige "Sluškinjina priča" nisu ni približno toliko efektni filmovi kao "Paklena naranča". Radi se o genijalnom filmskom prikazu odnosa između devijantnog ponašanja i mehanizama društvene kontrole i indoktrinacije. S tim da, slično kao kod "Antikrista", morat ću još puno puta pogledati ovaj film da bih tvrdio da razumijem sve njegove slojeve.

Srodni naslovi: "1984.", "The Handmaid's Tale", "Dr. Strangelove", "Paths Of Glory"

8. "The Cook, The Thief, His Wife And Her Lover", Peter Greenaway, 1989. - Radi se o filmu koji se efektno bavi različitim društvenim tabuima, u rasponu od preljuba do kanibalizma, radi se i o jednom od najboljih glumačkih ostvarenja Helen Mirren, ali navodim film zato jer mi je pomogao da još malo odrastem u poimanju umjetnosti, obzirom da je film napravljen u kazališnom okruženju i u formatu kazališne predstave, uz ponešto dodane dinamike karakteristične za film.

Recimo da sam uz ovaj film shvatio da kazalište može biti moderno i subverzivno, a dotad (prvi put sam ovo gledao početkom ovog stoljeća), sam kazalište vezao uz hrvatske glumce koji dosadno preglumljavaju Hamleta ili Glembajeve. Priznajem doduše da još nisam odrastao dovoljno da se ozbiljnije pozabavim kazalištem, ali temelji su tu, a nikad nije kasno. Film je i dobra priprema za kasnije Trierove radove poput "Dogvillea" ili "Manderlaya" koji su napravljeni na sličan način.

9. "A Serious Man", Ethan & Joel Coen, 2009. - Dugo sam imao čudnu averziju prema braći Coen, jer mi je bilo teško poistovjetiti se s njihovim, uglavnom slabije obrazovanim likovima iz američke unutrašnjosti, obzirom da se radi o karakternom profilu koji ne viđam oko sebe. Ova crna komedija o prosječnom naivcu koji pokušava otkriti što to znači biti ozbiljan čovjek, da bi to postao i uklopio se u okruženje, me je podsjetila na mene u nekim naivnijim fazama mog razvoja, i dovela do toga da se smijem sam sebi.

10. "Thank You For Smoking", Jason Reitman, 2005. - Ova komedija o spin doktoru koji radi za duhansku industriju, i u 21. stoljeću je plaćen da uvjeri ljude da je pušenje cool, se elegantno naslonila na debatno retorički dio moje ličnosti. Film na vrlo zabavan način pokazuje gledatelju kako i zašto se za svaku tvrdnju ili stav može pronaći i obraniti argument.

Ovaj film sam gledao u vrijeme dok sam još mislio da mi je spoznaja da ne postoji apsolutno ispravni vrijednosni stav manje-više dovoljna da izađem na kraj sa svijetom. Ja sam umeđuvremenu prerastao taj film, i produbio svoje stavove na način da imaju još neke dimenzije osim "logički točno" i "logički netočno", ali obzirom na društvo u kojem živim, i na činjenicu da sam okružen ljudima koji misle da su jednim vrijednosnim stavom o nečemu dosegli najveći mogući nivo etičkog i osobnog razvoja, mislim da je film još itekako aktualan.

P.S. Malo sam iznenađen činjenicom da sam ovakvu listu sastavio bez Jacka Nicholsona i Clinta Eastwooda, ali ono što bih rekao o njima, sam rekao o DeNiru i Pacinu.

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Refreširaj

kevric1

Nogopamet
Piše: Raul
Kevrić

Foto

Prijatelji sajta

 

 

cgtvit2  

 

ga-banner-160x80yihr-160x80 wwyc-color rekom baner 160x85 fellowship-2010---taboo sr btj-light-sr-300x100ae66 oilogo2 unicef.jpgcrckarijelogoctrlx.info-bannerbitno160x85cgfudbal222160x85160x80rajainewscrocropped-cf-headline3

 

 

 

 

 

stavtramontana
Balada o
Geleru V dio
Piše: Domagoj
Tramontana

 

Karikatura