mjesto slobodnog duha

eng1 fbbutton1 twtbutton1

 flickrhivemind

Photo:Flickrhivemind

Kad sam u prvom razredu osnovne škole odlučio da neću
ići na katolički vjeronauk, moj pokojni deda me je pitao "Nećeš valjda biti iznimka??".

Piše: Raul Kevrić
A bio je pravoslavac, baš u najnezgodnije vrijeme, dakle tim pitanjem nije čak branio ni svoju vjeru. Više je štitio mene od izdvajanja iz mase, ili je barem mislio da to radi. To mi je bila jedna od prvih zaista važnih životnih lekcija, koja se otprilike može sažeti u rečenicu "Ovo ovdje je Balkan i ovdje je biti iznimka nešto gore nego biti lopov ili ubojica!".

Moj deda nije bio školovan čovjek i nije bio do kraja svjestan što mi time poručuje. Iz njega je više progovarala životno utemeljena intuicija. Nasreću, ja sam invalid i po prirodi stvari sam iznimka, pa mi izostanak s katoličkog vjeronauka nije stvorio bitno veće probleme od onih koje bih ionako imao u čoporu djece između 6 i 7 godina starosti. A djeca u toj dobi mrze različitost, čak i više nego Franjo Tuđman. Prosječan klinac u toj dobi i u mirnije vrijeme od početka 90ih misli da svatko drukčiji od njega zaslužuje batine, ili barem nešto intenzivniji podsmjeh.

Puno godina kasnije, moj deda je bio pokojni, a ja sam upisao Pravni fakultet. Kako je riječ o masovnom fakultetu koji godišnje upiše više od 300 ljudi, na prvoj godini je komunikacija između profesora i studenata konceptualno nemoguća. Svi smo bili igle u plastu sijena, a profesori su koncipirali predavanja kao da se obraćaju milijunskom auditoriju s kojim nema smisla komunicirati.

Na drugoj godini nas je ostalo 70ak, dvorana je bila manja, pristup profesora je samim tim bio humaniji. Tada smo prvi put dobili neke profesore kojima se na licu vidjelo da im je drago što imaju priliku komunicirati s budućim kolegama. U to vrijeme je bila aktualna priča o skrbništvu Michaela Jacksona nad njegovom djecom, pa je profesor obiteljskog prava iznio neka svoja zapažanja o takvim bizarnim slučajevima i pitao "Što vi mislite, kolegice i kolege?".
Uslijedilo je desetak minuta neugodne tišine. 70 budućih sudaca i odvjetnika nije uspjelo sročiti čak ni zajednički stav na temu.

Nitko nije htio biti prvi koji će progovoriti o nečemu osjetljivom. Nitko nije htio biti iznimka. Ja sam od prve sekunde bio svjestan da je to problem, a znao sam i zašto je problem. Međutim, ni ja tad još nisam bio dovoljno zreo da se oduprem šutnji mase na nečemu banalnom, pa sam se zadovoljio analizom fenomena u kojem sam taj tren sudjelovao i zadržao ju za sebe.

Puno godina kasnije, ja sam diplomirani pravnik i samouki novinar-esejist. U nekim tekstovima sam probio nekoliko društvenih tabua vezanih uz invaliditet. Često susrećem urednike raznih, uglavnom elektronskih medija, koji su oduševljeni tom činjenicom, kao i iskrenošću s kojom se autorski bavim vlastitim slabostima i intimnim dilemama. Otkad javno pišem, komunicirao sam sa desetak različitih urednika, ali sam dosad samo na jednom portalu uspio ostvariti dugoročniji angažman i dobiti potpunu autorsku slobodu. Razlog pucanja svih ostalih angažmana je u činjenici da moji tekstovi nisu "društveno prihvatljivi, pozitivni i pristojni" nego su iskreni u svojoj intimnosti. Za brutalne situacije koristim brutalne izraze, i pritom ne štedim ni sebe, ni okolinu.

Zalomi se i poneka psovka, ali ne u kontekstu vrijeđanja
bilo koga ad personam, nego baš kao stilski način da se osvrnem na stvari za koje ne postoji blaži izraz koji ih dostojno opisuje. Zbog toga mi se urednici redovito posramljeno ispričavaju "jer sam ja njima super, ali oni imaju i šefove, i javnost za koju pišu, i moraju biti znaš.......malo politički korektni. A ni meni možda ne bi škodilo da budem samo malo pozitivniji u pristupu".

To me uvijek mentalno vrati u 1989. godinu i na trenutak oživi mog pravoslavnog dedu. U glavi mi odzvanja "Nećeš valjda biti iznimka??"

Dragi moji nesuđeni šefovi, stvarnost čije norme biste u svojim medijima htjeli unaprijediti i nadograditi, naprosto nije uvijek pozitivna i društveno prihvatljiva u mjeri u kojoj biste vi i vaši šefovi htjeli da bude. Stvarnost nije takva, čak ni na dnevnopolitičkom, a kamoli na mom, ili bilo čijem intimnom nivou. Moji tekstovi su brutalni jer se u njima bavim životnom, a ne medijskom stvarnošću.
Ja pritom nisam privatno mrgud, i doslovno pet minuta nakon što dovršim tekst mogu piti pivu (ili vitaminski sokić, ako je to pristojnije) i pričati viceve. Ali taj vedriji dio moje stvarnosti najčešće nije vrijedan javne pažnje, nije intrigantan, i po svojoj prirodi nije takav da inspirira na autorske vrhunce.

Ja mogu biti manje brutalan, ali onda ne mogu pisati o svojoj, već eventualno o društveno-političkoj stvarnosti. A ni tu ne mogu dati maksimum, ako mi je osnovni zadatak da budem pristojan i pozitivan, a ne nužno iskren. Ako trebate svoju verziju rutinskog političkog kolumnista koji piše isto što i svi ostali takvi kolumnisti, možete ga dobiti, ali onda mi to i recite. Nemojte mi reći da ste fascinirani iskrenošću i kvalitetom mojih intimnih tekstova, a onda mi drviti o političkoj korektnosti. Ako pristanem biti politički korektan, moji tekstovi će izgubiti upravo ono svojstvo koje vas u njima fascinira, i koje ih izdvaja iz mase istih takvih.

Ne postoji pristojan izraz za "imati muda".
Ako upotrijebite pristojniju varijantu tog izraza, time pokazujete da ih nemate. I što je još važnije, ne možete medijskim angažmanom mijenjati stvarnost, ako nemate dovoljno muda čak ni da ju stilski dotaknete!

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Refreširaj

kevric1

Nogopamet
Piše: Raul
Kevrić

Foto

Prijatelji sajta

 

 

cgtvit2  

 

ga-banner-160x80yihr-160x80 wwyc-color rekom baner 160x85 fellowship-2010---taboo sr btj-light-sr-300x100ae66 oilogo2 unicef.jpgcrckarijelogoctrlx.info-bannerbitno160x85cgfudbal222160x85160x80rajainewscrocropped-cf-headline3

 

 

 

 

 

stavtramontana
Balada o
Geleru V dio
Piše: Domagoj
Tramontana

 

Karikatura