mjesto slobodnog duha

eng1 fbbutton1 twtbutton1

8088579 f520

 

Photo:http://tcd,ie

Pomalo sam zaboravio kako je biti produktivan član zajednice. Zaboravio sam kako je biti praktično i mjerljivo koristan još nekome osim sebi.

Piše: Raul Kevrić
I nije riječ o zapošljavanju u strogom smislu riječi. Dok sam se školovao, imao sam priliku pomagati drugima i dopuštati njima da pomažu meni. Dok sam studirao, vodio sam debatni klub, bio sam nekome nekakav mentor. Nije bilo radnog odnosa, i nitko me za to nije plaćao, ali je količina i kvaliteta razmijenjenog sadržaja bila dovoljna nagrada.

Ja ni sad ne mirujem. Pišem, jašem, ženim se. Ali svejedno, moja djevojka ujutro ode na posao, popodne se vrati i priča što je sve radila. Njen najdosadniji dan na poslu je još uvijek dinamičniji i društveno korisniji od bilo čega što ja radim. To bi bilo tako čak i da sam dvostruko kreativniji u izmišljanju načina da si popunim vrijeme. Svjestan sam da postoje još neke stvari koje mogu raditi. Našao bih još 5 klasičnih samačkih aktivnosti kad bih baš dao svoj maksimum u traženje toga.

Ali to ne bi promijenilo činjenicu da je moja veza ujedno i najveća i najkonstruktivnija društvena cjelina kojoj pripadam, i jedina takva cjelina u kojoj zaista smijem i mogu biti onakav kakav jesam. Možda i jedina kojoj stvarno pripadam.

Bojim se da ću stručno i društveno uvenuti dok se ljudi iznad mene dogovore oko toga gdje spadam. Ljudi koji me znaju po upornosti i tvrdoglavosti sugeriraju da se javljam na natječaje. I da...U pravu su kad kažu da teorijska mogućnost da negdje upadnem uvijek postoji, ali za to mi je teško naći motivaciju otprilike iz istih razloga iz kojih ne gubim vrijeme na igranje Lota 7/39. Postoji jedan dio osobne motivacije i upornosti koji se jednostavno ugasi kad čovjek dođe u situaciju da ga svi na sve strane odbijaju. I moguće ga je ponovo upaliti isključivo vanjskom intervencijom u vidu poštene prilike za neki angažman.

Ali poštene. Prilike. Da budem dio nečega. Bez fige u džepu. Bez sranja. Da budem okružen ljudima koji preuzimaju odgovornost za ono što rade, i isto dopuštaju i meni. Da dobijem smjer kretanja. Smjer razvoja. Razvoja sebe kao ljudske jedinke, sa svim manjinskim i većinskim karakteristikama. Jer ne mogu "sad malo biti invalid da se prilagodim". Ja sam Raul Kevrić. Pravnik. Brz na jeziku i tipkovnici. Cerebralac kojem to nije uvijek dominantna osobina. Slobodni autor i još puno toga. Sve navedene i nenavedene osobine su dostupne samo u paketu i ne prodaju se posebno. Potencijalno su korisne na puno načina, ali im je važno osigurati povoljne uvjete za razvoj.

"Biti samo malo invalid" je konceptualno nemoguće, iz istih razloga iz kojih je nemoguće "biti samo malo fašist". To je karakteristika koju čovjek može ili držati pod strogom kontrolom, na sigurnoj distanci od svog karakternog i mentalnog habitusa, ili dopustiti da ga proguta. Dopustim li sebi da dosljedno razmišljam kao invalid, bit će me jako teško skrenuti s tog puta. Izgubit ću vrijedne karakterne osobine i bitne dijelove samopouzdanja. Zato sam glasan i bezobrazan, zato ne štedim ni sebe ni druge, zato pišem, zato su mi tekstovi "negativni". Puno ljudi me pokušava naučiti da doziram "invalidnost" svog mentaliteta. I na to reagiram refleksno kao na ugrožavanje moje ukupne osobnosti, jer se u osnovi i radi o tome. Možda ne svjesno, možda ne smišljeno, možda ne s lošim namjerama, ali to jest to. Ja bih prvi volio da nije. Ali kad tražite od mene da budem manje rječit, da govorim tiše, da ne psujem, da budem krotkiji, ponizniji, duhovniji zato jer je onim slabim i jadnim invalidima neugodno slušati mene ovakvog.......onda zapravo tražite od mene da barem nakratko budem jedan od slabih i jadnih. I niste ni svjesni u koju mentalnu zamku me time gurate. Moje najbolje osobine su izgrađene upravo na negaciji tog poniznog mentalnog sklopa. To nije odjeća pa da ju oblačim za posebne prilike.

Ako ću funkcionirati među invalidima, netko će ih morati naučiti da postoje ljudi koji psuju i govore glasno, a da pritom i zbog toga nisu zločesti. Ako ću funkcionirati među invalidima, netko će ih morati naučiti da postoje ljudi koji nisu vjernici. Netko će ih morati dovesti do toga da ne dobiju spazme kad god uslijed temperamenta podignem glas.

A vi, dragi prijatelji, jako dobro znate da se cerebralna paraliza kao fenomen rješava uvježbavanjem raznih vještina. I nemojte mi se usuditi tvrditi da jadni i slabi invalidi moraju dobiti spazme i zvati mamu kad god čuju moj glas. Oni to rade, jer ste im vi signalizirali da je to u redu. Signalizirate im to sustavno i godinama. Čisti Pavlovljev refleks!

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Refreširaj

kevric1

Nogopamet
Piše: Raul
Kevrić

Foto

Prijatelji sajta

 

 

cgtvit2  

 

ga-banner-160x80yihr-160x80 wwyc-color rekom baner 160x85 fellowship-2010---taboo sr btj-light-sr-300x100ae66 oilogo2 unicef.jpgcrckarijelogoctrlx.info-bannerbitno160x85cgfudbal222160x85160x80rajainewscrocropped-cf-headline3

 

 

 

 

 

stavtramontana
Balada o
Geleru V dio
Piše: Domagoj
Tramontana

 

Karikatura