mjesto slobodnog duha

eng1 fbbutton1 twtbutton1

trainstation

 

photo: morarblog.wordpress.com
GLAVA PRVA

Konačno je prestalo sniježiti iako se susnježica još uvijek spuštala na grad.

Piše: Domagoj Tramontana
Snažan sjeveroistočni vjetar noseći susnježicu puhao je kroz hodnike zagrebačkog autobusnog kolodvora ledeći krv žilama svakog putnika koji je na peronu čekao autobus. Činilo se kao da će otpuhati goleme nosive stupove koji su držali svod kolodvora. Desetak minuta ranije, nježan ženski glas pročitao je na razglasu obavijest: "Autobus Makarska prometa prema Splitu polazi s perona 203 u 17 sati i 30 minuta." Ciklonalni poremećaj nad Hrvatskom, praćen obilnim snježnim padalinama i olujnim udarima bure paralizirao je redovan promet. Autocesta A1 bila je zatvorena za sva vozila čitavo jutro, sve do kasnog poslijepodneva. Kada je konačno pušten u promet dio od Bosiljeva prema sv. Roku pa do Maslenice, prvi autobusi su krenuli. Tako i ovaj u 17 sat i 30 minuta kojeg je najavila gospođa Štimac, zaposlenica Zagrebačkog holdinga na blagajni autobusnog kolodvora.
Muškarac s crnim kaputom u ranim četrdesetim godinama od 10 sati ujutro čekao je prvi autobus prema Splitu. Sjedio je u kafiću pred kolodvorom i pijuckao četvrtu kavu tog dana čitajući pete dnevne novine. Kroz prozor promatrao je igru snježnih pahulja koje vjetar skuplja i u vrtlogu raznosi čitavom ulicom. Brojao je tramvaje koji su prolazili i razmišljao kako je tog trenutka trebao biti u sobi hotela Atrij spremajući se za sudsku raspravu koja ga je sutradan čekala na Županijskom sudu u Splitu. Kada je čuo poziv gospođe Štimac naglo mu se popravilo raspoloženje. Na glavu je nataknuo kapu i spustio se stubištem prema hodniku autobusnog kolodvora noseći elegantni putnički kovčeg i vreću s odijelom. Dvije mlađahne Romkinje od kojih je jedna u naručju držala mjesec ili dva staro dijete trčkarale su među peronima i pokušale iskamčiti koju kunu od promrzlih putnika. Muškarac u crnom kutu s gnušanjem ih je odbio uz nezaobilazni komentar: "Mjesecima tu prosite umjesto da pronađete pošten posao. Što se pravile djecu kad ih ne možete hraniti?"
Požurio je prema autobusu pred kojim su već stajali ljudi s kovčezima. Kondukter je izdavao priznanice i stavljao kovčege u prtljažnik autobusa. Muškarac u crnom kaputu mu je prišao i pružio svoj elegantni markirani crni kovčeg uz napomenu: "Molim pripazite malo kako ga odlažete. U njemu imam vrlo važne dokumente." Kontrolor ga je pogledao s čuđenjem i odložio crni kovčeg na isti način kao i druge prije njega. Muškarac u crnom kaputu nije vidio potez konduktera jer je ubrzanim korakom grabio prema autobusu. U rukama je držao aktovku. Autobus je bio gotovo potpuno ispunjen putnicima koji su putovali na jug. Većina putnika bila je promrzla i nervozna od cjelodnevnog iščekivanja na kolodvoru i obližnjim kafićima. Muškarac je došao do sjedišta broj 26, skinuo kaput i odložio ga na police. Sjeo je u udobnu sjedalicu i još jednom pogledao u pravcu ulice koja je bila obućena u snježno bijelo ruho. Sjedalo pored njega bilo je prazno te se nadao da će takvim i ostati. Autobus se upalio i vozač je zatvorio oba vrata, a muškarac se ispružio na oba sjedišta i otvorio aktovku.

GLAVA DRUGA
U tom trenutku kada je dignuo desnu nogu na drugo sjedište, vozač autobusa je uz salvu psovki otvorio prednja vrata kroz koja je ušao mladić u ranim dvadesetim. Uz isprike i zarazan osmjeh vozaču i kondukteru, uputio se do jedinog slobodnog sjedišta u autobusu i sjeo pored muškarca koji je gunđajući pomaknuo desnu nogu s mladićeva sjedišta.
"Oprostite, oli mogu ja tu sist", pristojno je prije samog čina sjedenja upitao mladić. Muškarac je kimnuo glavom i tako je počelo dugo putovanje iz snježnog Zagreba prema kišnom Splitu.
Mladić je na sebi nosio tanku proljetnu jaknu, traperice i tenisice za igranje nogometa. Bio je odjeven kao da se sprema za sportsku nedjelju i kakvu utakmicu. Vidjelo se da mu je bilo hladno, jaknu nije skidao niti kad je vozač pojačao grijanje na najveću temperaturu.
Muškarac se čudio neobičnom mladiću koji se čitavo vrijeme smijao. Ipak, pozornost mu je privlačila brineta u kasnim dvadesetim koja je usprkos studenoj zimi na sebi imala uske tajice, cipele s potpeticom te pripijenom plavom puloveru i vunenom kapom na glavi koju je taman skidala. Predivno lice prekrila je crnim šalom i pogledala na lijevo u pravcu mladića i muškarca. Mladić je zurio u nju smiješeći se, ali je djevojka odmjeravala muškarca koji joj je uputio zagonetan smiješak. U svojim ju je mislima svlačio u sobi hotela Atrij koju je rezervirao nekoliko dana prije. Romantične je misli prekinuo mladić: "Kako bi je sprčija brale!" Djevojka je čula tu neugodnu upadicu i okrenula glavu na drugu stranu. Muškarac je puhnuo i slijedio njezin primjer, ali je mladić inzistirao na komunikaciji.
"Ja san Mihovil", pružio je ruku muškarcu.
"Platon, drago mi je", odgovorio mu je muškarac.
"A kakvo ti je to ime?"
"To me svi pitaju. Čudno jelda?"
"Zoveš se ka onaj međed iz crtanog filma kad smo bili dica." Mihovil se počeo glasno smijati.
"Da, ali ja sam nešto stariji od tog crtića. Majka mi je bila profesorica filozofije u srednjoj školi pa mi je dala neobično ime. Mislim da sam jedini Platon u Hrvatskoj."
"Pari mi se da si ti neki filozof", zaključio je Mihovil. Muškarca je neobičan Mihovil počeo zabavljati te je odlučio nastaviti besmisleni razgovor.
"Nisam, ali me nekoć davno to zanimalo. Reci ti meni, zašto se ti zoveš Mihovil?" Uzvratio je neobičnom mladiću protupitanjem.
"A niman ti ja pojma. Dida mi se zva Mihovil i mater rekla da ću se i ja tako zvat. I eto, tako se ja zoven."
"Mihovil ti je inače biblijsko ime. Sveti Mihovil je jedan od sedam arhanđela i zapovjednik nebeske vojske. Imaš jako lijepo i moćno ime. Nadam se da ćeš ga opravdati", muškarac po imenu Platon nastavio je obrazlagati mladom Mihovilu staru latinsku regulu Nomen nest omen dok ga je mladić sa znatiželjom slušao.
"A di si ti krenija po ovakvom vrimenu? Ja ću napokon doć doma ako nas ovi snig ne zajebe po putu. Nisan bija kod matere od lita", upitao je Mihovil Platona nakon samo dvije minute što se ovaj zadubio u svoje spise.
"Imam važnu sudsku raspravu sutra ujutro. Već sam trebao biti u hotelu i spremati materijale, ali me ovo vrijeme onemogućilo u tome. Cijeli dan sam čekao hoće li krenuti koji autobus prema Splitu i eto sad sam tu. Što si ti radio u Zagrebu od ljeta? Imaš neki posao? "
"A bija san kod frenda pa malo neki party, malo zajebancija i sprdnja neka i tako", nasmijao se Mihovil i znatiželjno upitao: "A oli si ti neki odvjetnik?" Platon mu je samo kimnuo glavom. Bio je mladi partner u najvećem odvjetničkom društvu u Hrvatskoj. Specijalizirao je trgovačko i pomorsko pravo te je slovio kao najmlađi stručnjak za ta dva područja. Mnogi uspješni poduzetnici tražili su da upravo on predstavlja njihovu tvrtku u brojnim parnicama na hrvatskim sudovima. Živio je život na visokoj nozi. Imao je lijepu mladu ženu i prekrasnu dvogodišnju kćerkicu s kojima je živio u obiteljskoj kući u središtu grada. Upravo se po treći put udubio u proučavanje zahtjevnih pravničkih bilješki nadajući se da Mihovil neće poželjeti ponovo stupiti u kontakt. On je pak u dvjema najlonskim vrećicama nešto sumanuto tražio gotovo pola sata. Autobus je prošao Bosiljevo i uputio se ličkom dionicom autoceste A1 prema Splitu. Snijeg je prestao padati, a ralice su očistile asfalt.

GLAVA TREĆA
"Evo ti odvjetniče pa čitaj", gurnuo je Mihovil snop papira pred Platonove oči.
"Što ne vidiš da imam posla", odvratio mu je Platon.
"Ma samo malo vidi jer te iman nešto pitat, razumiš?"
"Vidim ja da te se neću tako lako otarasiti. Ajde daj mi to", uzeo je papire iz Mihovilovih ruku i stao proučavati. Nakon samo nekoliko trenutaka prenerazio se.
"Ali ja ti nisam odvjetnik za kazneno pravo", obratio mu se.
"Ma odvjetnik je odvjetnik, triba bi znat sve. Ae čitaj dalje..." Veselo mu je odvratio Mihovil.
Platon je u rukama imao razne presude i rješenja o određivanju istražnog zatvora i njegovo ukidanje, o određivanju mjera opreza i tome slično. Mihovil je iz najlon vrećice vadio hrpe sudskih spisova koji su nalikovali onima koje je Platon držao u svojoj službenoj aktovci. Na svima je pisalo isto ime – Mihovil Tomić.
"I ti si zadnja četiri mjeseca proveo u istražnom zatvoru?" Upitao je Platon svog suputnika.
"A e. Rekli su mi da sam nekakav recitator ili tako nešto...", izustio je Mihovil
"...recidivist", ispravio ga je Platon.
"...i mora san bit u Remetincu da načine neku istragu. Taj moj prika koji tu piše, ovi Franjo. Njega san upozna u Turopolju kad san bija. Bija san po liti u Zagrebu kod nekog drugog prike i srea ja tog Franju i ovi meni da idemo đir. I iša ja s njin đir i nakon pet minuti nas uštopa policija da kao šta smo mi radili u nekon automat klubu pred uru vrimena i šta ti ja znan i odveli nas u zatvor..." Platon je pročitao spise do kraja i ispostavilo se da Mihovil govori istinu. Sudeći prema iskazu izvjesnog Franje koji je ranije te večeri za radnog vremena automat kluba u samom njegovom kutu obio poker aparat odvijačem i željeznom polugom te otuđio nekoliko tisuća kuna u kovanicama. Dok je Mihovil objašnjavao što se te večeri uistinu dogodilo, Platon je iz spisa pročitao čitav kriminalni put mladog Mihovila Tomića.
Iako je zbog svoje krupnije građe i guste crne brade izgledao mnogo stariji, Mihovil je imao svega dvadeset godina. Iz zapisa socijalnog radnika Platon je saznao da ima starijeg brata koji je na odsluženju dugotrajne kazne zatvora zbog razbojničke krađe i preprodaje narkotika. Živi u Splitu s majkom bez redovnih izvora prihoda. Oca je zadnji put vidio dok je bio u osnovnoj školi kada je brutalno premlatio majku i otišao iz stana u splitskom naselju Pujanke. Već u šestom razredu osnovne škole završio je u popravnom domu na Cresu iz kojeg je bježao nekoliko puta. Srednju školu za pomoćnog kuhara završio je u Malom Lošinju gdje je prvi puta osuđen za zloporabu opojnih droga, nanošenje tjelesnih ozljeda i niz krađa. S navršenih šesnaest godina završio je u Turopolju, kaznionici za maloljetnike u kojoj je "odležao" gotovo tri godine zbog serija pljački kioska i prodavaonica za otkup zlata. Do danas osuđen je za gotovo 38 kaznenih djela od kojih su najčešće bile teške krađe. Platon nije mogao vjerovati zapisu sudskog vještaka u kojem je stajalo da je dvadesetogodišnji Mihovil liječeni ovisnik o alkoholu pod čijim je utjecajem bio gotovo svaki put prilikom počinjenja kaznenih djela koje mu stavljaju na teret. Gledao je u dobroćudnog i veselog mladića koji je žustro pojašnjavao svaki detalj događaja zbog kojih je posljednja četiri mjeseca živio u remetinečkom zatvoru i nije mogao vjerovati da se radi o istoj osobi iz sudskih spisa koje je držao u ruci.
"...i ja san im onda reka – E ne možete me vi zatvorit zbog nečega što nisan napravija- , a oni meni – Vidit ćemo šta si ti napravija, a šta nisi napravija- i ja njima onda reka – gonite se vi u tri pizde materine purgerske- i zatvorili me onda još misec dana..." govorio je Mihovil dok se autobus polako približavao zadarskom kolodvoru.
Dosadna ledena kišica započela je čim je autobus prošao tunel sv. Rok. Na cesti nije bilo više ugaženog snijega, a Malsenički most bio je otvoren za sav promet.

GLAVA ČETVRTA
"Jesan in onda dobro reka?", zaključio je Mihovil svoj jednosatni monolog.
"Gledaj Mihovile, ja nisam odvjetnik specijaliziran za ovaj tip prava, ali moraš znati da te taj prijatelj Franjo u svom iskazu dobro pokrio", pojasnio mu je Platon.
"Znan da je...on je legenda, ljudina. Poslat ću mu dvista kuna kad ih buden zaradija. Znaš da ima u zatvoru. Odležat će on jedno 5 godin jer je već radija pizdarije i prije. Tako je i meni sla jedan prika kojeg san upozna na Cresu. Sad smo ovaki", pokazivao je svoje šake uperene jedna u drugu simbolizirajući prison prijateljstvo "Ne bi ja nikad izda svog priku i oni ne bi mene. Tako ti je to u zatvoru odvjetniče."
"Što ćeš sada kad izađeš?", upitao ga je Platon.
"A prvo ću se malo odmorit znaš. Pomoć materi jer je ćaća uteka i sad je sama s dvi male sestre. Iman i brata koji još ima nešto malo za odležat. Iman i posa u restoranu od barbe u Solinu....", ispričao je cijelu životnu priču.
"Koliko su ti sestre stare?"
"A blizanke - imaju petnaest godin. Idu u srednju školu za kozmetičarke tamo u Splitu. Pisa san in pisma iz zatvora da slušaju mater i da je ne zajebavaju ka ja i brat. Mater in je sve dala, čisti apartmane po Splitu za dvista kuna na dan. Javija san joj se u petak da sa izaša i bila je sritna ka nova godina..."
"Pa što nisi išao u petak odmah kući?"
"A mora san s prikon proslavit, posla mi je nekoliko puti pedeset kuna...evo i sad mi je platija kartu za Split...mater mi nije imala poslat šoldi...Bili smo kod njega popili dvi boce pelinkovca..." Pričao je Mihovil kako je proveo dva dana na slobodi.
Platon je razmišljao o svom bezbrižnom životu, o svojoj lijepoj supruzi i dvogodišnjoj kćeri koja će uskoro krenuti u jaslice. Razmišljao je kako bi bilo dobro poševiti brinetu koja sjedi nasuprot Mihovila. Sigurno više nema šanse kod nje jer ona vjerojatno misli da su njih dvojica prijatelji. Glasan smijeh i zatvorske priče odbijaju tako lijepu djevojku poput tajanstvene brinete. Razmišljao je o Mihovilu i njegovoj obiteljskoj situaciji. Da nije bilo snježnog nevremena nikada ne bi čuo ovako tužnu životnu priču o dvadesetogodišnjaku koji je od svoje jedanaeste godine po raznim institucijama, zatvorima i tome slično. Mihovil nikada nije bio na slobodi dulje od tri mjeseca, sudeći prema čitavom nizu spisa koje mu je ovaj dao na uvid. Nikada nije imao djevojku niti ima prijatelje iz djetinjstva. Nije iskusio obiteljski život niti roditeljsku ljubav. "Nadam se da će od danas krenuti pravim putem", pomislio je Platon dok je autobus nastavio put Šibenika. Mihovil je nešto dobacio brineti koja se pravila da ga ne čuje. "A kakva ženturača!" Rekao je na glas da ga svi čuju.

GLAVA PETA
"Je li odvjetniče, bi li ti bija moj odvjetnik kad bi ti ja platija?"
"Mihovile rekao sam ti već tri puta da ja nisam specijaliziran za kazneno pravo."
"A nego šta si ti onda?"
"Bavim se trgovačkim i pomorskim pravom", odgovorio mu je Platon vidno ljutit zbog činjenice da mu već nekoliko puta ponavlja istu stvar.
"Pa šta odvjetniče, ja san orobija trgovinu u splitskoj luci nekoliko puti. To ti dođe na isto", obojica su se nasmijala i Platon je još jednom pokušao proučiti spise iz svoje aktovke.
"Bi li iša sa mnom popit jednu bocu pelinkovca?", prekinuo ga je Mihovil nakon jedva tri minute.
"Ne bi Mihovile. Imam za raditi kad dođem u hotel. Sutra me čeka važna rasprava..."
"Da da, reka si mi to već. Ma i bolje jer kad popijen uvik mi padnu pizdarije na pamet."
"Zašto onda piješ?", upitao ga je Platon nezainteresirano.
"A šta ću kad niman šta drugo. Neki put ne pijen, povučen ti onaj speed ili uzmen koji žeton za zabavu. Ali to već nisan radija od lita..." opravdao se Mihovil iako je Platon dobro znao da se Mihovil od ljeta nalazio u remetinečkom zatvoru. "Sve ove pizdarije koje si čita san radija kad san bija ili pijan ili nažetoniran. Moran se prestat glupo ponašat. Sad ću sredit sve odvjetniče. Iću radit i brinit se za mater i dvi sestre. Jesan ti pokaza njihovu sliku?" izvadio je novčanik i pokazao fotografiju dvije djevojčice od šest ili sedam godina. "To su ti moje princeze", ponosno je zaključio. Djevojke su sada išle već u srednju školu, ali Mihovil nije imao njihove novije fotografije. Platon je izvadio fotografiju svoje kćeri i pokazao je Mihovilu. "A što je lipa. Sigurno je na mater fala Bogu", rekao je glasno se nasmijavši. U tom trenutku Platon je razmišljao kako je Mihovil zapravo topao čovjek. Da čovjek! Bio je još uvijek izgubljeno dijete koje je negdje u životu zastranilo, krenulo krivim putem i još uvijek traži odvojak koji će ga vratiti na pravi put. Da, bio je to dobar dječak. I sva ta kaznena djela koja je počinio bila su zapravo dječačke gluposti. Nikada nije doveo ničiji život ili zdravlje u opasnost. Uglavnom su to bile bezobrazne pljačke. Alkohol i droga su kumovali tome. Čitao je Platon u spisima o tučnjavama u popravnim domovima, o nasilju, ali dječaci kao dječaci.
"Slušaj Mihovile. Već si velik dečko, imaš dvadeset godina, i moraš se naučiti odgovornosti. Prestani s glupostima, ako vidiš da radiš sranja dok si pijan – prestani piti. Lako je. Po zatvorima si već devet godina. Šta ti nije dosta? Imaš majku, dvije sestre koji trebaju tvoju pomoć. Dobar si dečko i znam da im želiš najbolje. Zato odi raditi i zaradi za život. Nije kasno da nađeš svoj pravi put. Jesi me razumio?" Strogim, gotovo vojničkim tonom održao je Platon predavanje o životnoj odgovornosti.
"A u pravu si odvjetniče. Poslušat ću te. Evo još ću danas popit jedan pelinkovac i od sutra san dobar." Nasmijao se opet Mihovil i pružio ruku Platonu.
"Čekaj da ti nešto dan. Evo..." posegnuo je za jednom od svojih najlon vrećica. "Evo ti odvjetniče jedna razglednica od mene. Samo to san ima u Remetincu. Sla san ih materi, sestrama i jednom priki u Split. Evo sad me čeka na stanici. On mi je isto posla sto kuna kad mi je bila frka. Vidi markice, iman ih pet. To ću poslat ovima u zatvoru što su ostali posli mene. Da znaju da mislin na njih. I oni koji su izašli su nama slali razglednice i markice. Uvik iste markice šaljemo. Odlipimo ih s kuvalon za kavu i lipimo na druge. Štedimo svaku kunu. Nima se šoldi odvjetniče. Uzmi ovu razglednicu da te siti na mene. I nemoj me zaboravit znaš."
"Neću Mihovile", nasmijao mu se i spremio razglednicu među svoje spise u aktovku. Razmišljao je o toj zatvorskoj časti koju mu je spominjao Mihovil i činilo mu se kako su neke stvari iza rešetaka mnogo vrjednije nego u njegovoj svakodnevici. Čast, solidarnost i lojalnost među zatvorenicima. "Mah, tamo je najgori ljudski šljam", pomislio je Platon. Mihovil je izuzetak. "Ne, neću mu ponuditi novce. Potrošit će ih u prvom kafiću na bocu pelinkovca", naslonio se na naslonjač i uputio još jedan pogled brineti zamamnog izgleda.
Autobus je izašao s autoceste kod Dugopolja i počeo se spuštati prema Splitu. Prekrasan pogled na kaštelanski zaljev okupan svjetlima grada mamio je uzdahe putnika koji nisu često boravili u Dalmaciji. Čak je i ledena kišica prestala udarati o vjetrobransko staklo autobusa. Bilo je već jedanaest sati uvečer kada je autobus stigao na drugi peron splitskog kolodvora. Mihovil i Platon posljednji su se put rukovali.
"Hvala ti odvjetniče na svemu. Nadan se da mi nikada nećeš tribati kao odvjetnik", još je jednom Platonu uputio svoj široki osmjeh.
"I zapamti moje riječi. Pamet u glavu i kloni se problema. Pomozi mami i sestrama. Sve za njih."
"Tako je odvjetniče. Dobro si mi reka i poslušat ću te. Ti si pametan čovik. Triba nan pametnih ljudi. Koga ću slušat ako ne tebe. Evo mi ga prika. Adio odvjetniče."
"Pozdrav Mihovile!"

GLAVA POSLJEDNJA
Mihovil i njegov prijatelj otišli su na jedan pelinkovac u jedini kafić koji je radio na kolodvoru. U ponoć kada je konobarica zatvorila blagajnu, pošli su u obližnji kasino kako bi popili još jedno piće. Prijatelj je iz džepa izvadio snop novčanica od po stotinu kuna koje su stavili na stol za rulet. Oko četiri sata iz jutra ostali su bez novaca. Mihovil je htio popiti još jedan pelinkovac te je odlučio obiti kiosk na uglu. Noć je, nitko neće primijetiti. Prijatelj je držao stražu, a Mihovil je željeznom polugom otvorio vrata kioska, razbio ladicu s novčanim pologom te izvadio svih tri stotine kuna koje je u njoj našao. Uzeo je dvije šteke bijelog Marlbora, jednu za majku,drugu je podijelio s prijateljem. U kasinu je naručio nekoliko čašica pelinkovca koje je ispijao sve dok trenutka kada je po njih dvojicu došlo četvero policajaca. Snimka nadzorne kamere iz kasina otkrila je počinitelje drske krađe kioska. Mjesec dana kasnije, Mihovil je osuđen na pet godina zatvora zbog učestalog ponavljanja istog kaznenog djela. Sutkinja mu je rekla da je nepopravljiv i kao takav nema što tražiti na slobodi do kraja života, ali kako je za to kazneno djelo propisana maksimalna kazna od pet godina, za početak će samo pet. Kada ga je upitala ima li što reći nakon izrečene presude, kratko je izustio: "Ja san van sritan gospođo sutkinja. I ovako ne znan šta bi sa sobon na slobodi. U zatvoru uvik iman šta za radit."
Te je večeri Platon ušao u hotel Atrij, smjestio se u svoju sobu, otuširao se i pokušao proučiti spise iz aktovke prije odlaska na počinak. Bio je jako umoran od putovanja i vrlo brzo je odlučio kako neće ništa napraviti te je iste spise odložio i krenuo na počinak. Bio je zadovoljan sam sa sobom, jer je uspio jednog izgubljenog mladića vratiti na ispravan put. Bio je siguran kako će Mihovil od tog dana voditi normalan život i skrbiti za majku i maloljetne sestre. Tako sretan i zadovoljan uskoro je utonuo u san i snivao onu brinetu iz autobusa.
Sutradan je dobio parnicu protiv ugledne inozemne tvrtke i zaradio ogromnu proviziju. Nazvao je suprugu da se pohvali i dogovorio vikend skijanje u austrijskim Alpama. Počastio se ručkom u hotelskom restoranu i prije polaska na autobusni kolodvor iz aktovke izvadio nepotrebne spise i bacio ih u prvu kantu za smeće. Pod prstima mu se našla i razglednica koju mu je Mihovil darovao kao uspomenu na njega. Nju je također bacio.

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Refreširaj

kevric1

Nogopamet
Piše: Raul
Kevrić

Foto

Prijatelji sajta

 

 

cgtvit2  

 

ga-banner-160x80yihr-160x80 wwyc-color rekom baner 160x85 fellowship-2010---taboo sr btj-light-sr-300x100ae66 oilogo2 unicef.jpgcrckarijelogoctrlx.info-bannerbitno160x85cgfudbal222160x85160x80rajainewscrocropped-cf-headline3

 

 

 

 

 

stavtramontana
Balada o
Geleru V dio
Piše: Domagoj
Tramontana

 

Karikatura