mjesto slobodnog duha

eng1 fbbutton1 twtbutton1

Travnik Panorama 2

photo:wikipedia
Ljeti je u Travniku najljepše šetati ulicom kada zađe sunce.

Piše: Domagoj Tramontana
Čitava se raja spusti u grad. I staro i mlado. Tek pokoji turist, češće povratnik iz inozemstva ili član obitelji nekog Travničana koji je došao u goste za bajram. Gornja čaršija uvečer se zatvara za sav promet automobilima, a terase svih "kafana" pune su raznih ljudi. Na terasi slastičarnice "Lajpcig" skupina povratnika iz Njemačke sjedi za stolom. Neki puše bijeli Marlboro, tek dvojica običan Camel. Pričaju o vremenima prije rata kada se u Travniku bolje živjelo. Admir i Hazema izveli su malog Muamera u prvu šetnju. Lejla trči pred njima s balonom u liku Spužve boba i zove svog brata, starog svega četrnaest dana da joj se pridruži. Osamdesetogodišnjaci Jozo i Stipo promatraju komičan prizor iz prikrajka i smiju se na glas. Admir im uzvrati osmjeh i veselo uzvikne: "Djeca, što ćeš?"
"Neka nam ih je što više...", odvrati mu Stipo. Skupina od petnaestak dječaka i djevojčica osnovnoškolske dobi šeću sred Bosanske ulice prema Donjoj mahali ližući sladoled. Posljednje zrake sunca osvijetlile su krovove travničkih crkava, a kad je sunce u potpunosti iščeznulo iza brda, mujezinov glas s minareta pozvao je vjernike na Akšam namaz . Na glavnoj ulici gotovo se nitko nije obazirao na njegove pozive iako je bio drugi dan ramazanskog bajrama. Ezan iz Hadži Ali-begove džamije nadglasavao je udaljeni zvuk iz Šarene Džamije, ali je kakofonija koju su stvarali različiti neujednačeni zvukovi davala poseban šarm Travniku. Upravo se ovdje spaja istok i zapad, Orijent i Europa. Divno je vidjeti ostavštinu vezira i Osmanlija u takvoj simbiozi s tekovinama europske kulture. Spoj kršćanstva i islama u istom gradu, u istoj ulici. Čitava je Bosna jedan spoj baština dvaju kulturnih krugova, ali Travnik je nešto posebno. Posebna je sama činjenica da je tu rođen Ivo Andrić koji je svojim riječima i slovima ljudima diljem zemaljske kugle približio ovu nesvakidašnjicu. Dok je hladni vjetar s Vlašića tjerao dnevnu ljetnu žegu, na tvrđavi Stari grad palila su se svjetla. Potočić Plava voda žuborio je, a ljudi na terasama uz potok uživali su u okusu nadaleko poznatih travničkih ćevapa ili u gutljajima bosanske "kahve" iz fildžana. Vodostaj rijeke Lašve bio je ljeti vrlo nizak. Iako je do ušća Plave vode u rijeku, Lašva više nalikovala potoku nego rijeci, njezina voda je bila dovoljno duboka da dvije patke u njoj plivaju. Stanovnici Travnika nazvali su ih Esma i Selma, prema dvjema poznatim pjesmama sarajevskog sastava Bijelo dugme.
"Eno ih Selma i Esma", povikala je mlada djevojka otrgnuvši se iz naručja svog mladića.
"Što patke imaju imena?", upitao ju je njezin momak s osmjehom na licu.
"Inače nemaju, ali ove dvije imaju. Već godinama plivaju našom Lašvom. Nisi znao?"
"Nije me zanimalo. Ti si moja patka koja se zove Emina, Dođi da te poljubim."
"Kako si romantičan Mahire", odgovorila je Emina svom momku te mu skočila u zagrljaj. Uhvatili su se za ruke i nastavili šetati desnom obalom Lašve prema Donjoj mahali. Večer je bila prava ljetna. Topla, ali nipošto sparna. Oboje su uživali šetajući obalom Lašve. Emina, tamnoputa i tamnokosa ljepotica nosila je narančastu leptir haljinu u kojoj je ostavljala bez daha svakog prolaznika. Bila je zamamno odjevena, ali opet pristojno i odmjereno za ukus tradicionalno odgojenih Travničana. Svi su u gradu znali "lijepu Eminu" kći vlasnika najbolje ćevabdžinice u gradu. Učenicu generacije Elči Ibrahim-pašine medrese i novopečenu studenticu dramaturgije na sarajevskom Univerzitetu. Sanjala je kako postavlja predstave i piše scenarije na Broadwayu, milanskoj Scali ili pariškoj Olympiji. Već je treću godinu bila djevojka Mahira poznatog sportaša i trenera fitnessa. Bili su prekrasan par iako je on sa svojih 191 cm visine bio gorostas za omalenu Eminu. Mahir je cijelo jutro, dok je Emina bila u školi trenirao u teretani. Imao je široka ramena, snažne ruke i prsa. Povremeno bi radio kao zaštitar u jedinoj gradskoj diskoteci. Više iz hira nego iz potrebe. Otac mu je radio u Hamburgu na građevini, a on je živio sa starom bakom pomažući joj oko održavanja kuće. Majke se ne sjeća. Otišla iz njihova stana u Njemačkoj u jeku ratnog vihora koji je zahvatio daleku Bosnu i više se nije vratila. Nikada nije niti pitao za nju. Imao je Eminu. Volio ju je više od svega. I Emina je voljela njega.
Prolazili su pored košarkaškog igrališta travničke gimnazije s kojeg su se čuli povici i udarci lopte o asfalt.
"Mahire. Jesi li to ti komšija?", povikao mu je jedan mladić.
"Di si Josipe legendo. Šta ima bolan?
"Oprosti što te nisam zvao jučer. Bajram šerif mubarek olsun. Sretan Bajram ti želim." Josip je odložio košarkašku loptu i pružio Mahiru ruku. Zagrlili su se.
"Hvala legendo. Jučer nam je bio bajram. Bio malo sa starom nanom i nekom rodbinom. Evo danas s malom...šećemo."
"Neka te burazeru. Ajde idemo na pivo kad ti završi to s rodbinom." Predložio mu je mladić koji je igrao košarku.
"Ma znaš da ja ne slavim te vjerske blagdane. Eto samo zbog nane. Znaš kakvi su stari?", rekao je Mahir.
"Ne brini burazeru. Sad je i nama Velika gospa. Možda ću morat s mojima u Olovo. Ne pitaj ništa. Hajde bolan, Bog i tebi. Pozdrav Emina."
Emina mu je mahnula, a Mahir odgovorio "Ve alejkumus-selam. I poselami dajdžu. Čekam ga u teretani u četvrtak."
Nastavili su šetnju, prešli mostom na lijevu obalu Lašve i Donjom mahalom do mjesta gdje su se obično sastajali i rastajali. Na raskrižju, gdje su se spajale Gornja i donja čaršija nalazila se kuća koja je imala brojne rupe od metaka i gelera iz posljednjeg rata. Godinama se nije obnavljala jer su vlasnici bili stariji ljudi s malom mirovinom. Njihovi sinovi čekali su da starci presele u džennet da prodaju kuću i podjele tih desetak tisuća konvertibilnih maraca. Jedna je rupa od gelera bila posebno važna za Eminu i Mahira. Bila je dovoljno mala, ali toliko duboka da u nju stane smotana ceduljica papira. Pisali su si Emina i Mahir već tri godine poruke i ostavljali u rupu od gelera. Svakog jutra prije škole, Emina bi hodala nekoliko minuta do te kuće kako bi ostavila poruku Mahiru. On ju je pročitao kada bi išao u teretanu i na povratku u istu rupu ostavio poruku svojoj dragani. Poslije škole Emina bi svratila do kuće s rupom od gelera i pročitala Mahirovu poruku. Činili su to svakog ponedjeljka, srijede i petka bez obzira na vremenske neprilike.
"Ne zaboravi sutra poruku ljubavi", podsjetio ju je Mahir na rastanku iako je dobro znao da Emina to nikada ne bi učinila.
"Naravno da neću najdraži moj." Strastveno su se poljubili i zagrlili.
"Nikada te neću ostaviti. Volim te. Lijepo mi spavaj", rekao joj je za rastanak.
"Niti ne moraš. Bit ću uvijek tu za tebe. I ja tebe." Dok je odlazila prema Varoši i prije nego se uspela uzbrdicom još mu je jednom uputila zaljubljeni pogled i zrakom poslala leteći poljubac. Mahir je sretan i zadovoljan krenuo prema svojoj kući gdje ga je čekala stara nana. Došao je do Šarene džamije i nekoliko trenutaka uživao u mirisima Jasmina, pečenih ćevapa iz obližnje ćevabdžinice i prave bosanske kahve.
"Volim svoj Travnik. Volim Eminu", pomislio je i prešao opet na desnu obalu Lašve. Stara nana završila je klanjanje, obukla se i čekala ga na kapiji.

*
"Mahire crni Mahire", povikala je stara nana kada ga je vidjela kako korača prema avliji . "Znaš li Mahire koji je danas dan?", rekla mu je kada je ušao u dvorište.
"Nemoj nano. Idemo u kuću." Mahir ju je zagrlio i poljubio, a stara nana je mimikom lica odala dojam da joj nešto nije po volji.
"Hoćeš li nano da stavim džezvu?", upitao ju je veselo.
"Ma jok, pa da ne mogu spavat u večer. Što te nije sram Mahire ovako dolazit kući. Dobro znaš koji je danas dan..."
"Bio sam s Eminom u komšiluku nano. Jučer smo imali porodično okupljanje, nemoj nano..." opravdavao se Mahir.
"Danas je Dan šehida. Onih koji su svoj život dali za vjeru, a ti ne poštuješ sveti dan nas muslimana. Čeka te vječni džehennem Mahire ako ovako nastaviš." Mahir je sjeo pred televizor u dnevnom boravku i nezainteresirano gledao u ekran.
"Tvoj Amidža Atif bio je šehid sinko. Što ga se ne možemo sjetiti na ovaj dan?", inzistirala je stara nana na razgovoru. Mahir nije odgovarao. Nije htio iznova voditi iste razgovore sa svojom bakom. Baka je na zidu u svojoj spavaćoj sobi držala sliku mladog vojnika s Kalašnjikovim. Bio je to Mahirov stric Atif, očev brat koji je poginuo 1993. kao vojnik postrojbe El-mudžahid u borbama s vojnicima Hrvatskog vijeća obrane. Stara nana se na obiteljskim okupljanjima hvalila kako joj je mlađi sin bio mudžahedin koji je išao u džihad za obranu islama u Bosni. Nikada nije preboljela gubitak mlađeg sina i Dan šehida bio je svetinja u njezinu domu. Mahir nije mario za religiju niti za običaje stare nane.
"Ti si Mahire kao tvoj babo. Šejtan vas je zaveo obojicu kad vas je napustila mater. A govorila sam ja tvom babi da ne ženi kršćanku, a nije me slušao...."
"Dosta nana!", povikao je Mahir. "Mogu li da gledam televiziju?"
"...i tvoj je dedo bio šehid. Narodni heroj partizana. Ove će godine biti 30 godina otkada je preselio na Ahiret. Rahmet mu duši..."
"Dedo nije bio šehid nano. Dedo je bio komunjara. A komunjare nisu bili muslimani", hladno joj je odvratio Mahir.
"Ma kako možeš. On se borio za našu Bosnu u drugom svjetskom ratu. To je isto kao šehid..."
"Uvijek nano sve okreneš kako ti paše. Dedo nije bio musliman...", zaključio je Mahir, ali se stara nana nije dala omesti.
"Ni ti nisi musliman", stara nana je okrenula glavu.
"Ja jesam nano. Ja sam imao svoj sunet i prošao sam vjeronauk u školi."
"Ti Mahire ne klanjaš, nikada nisi klanjao. Ne ideš u džamiju. A Allah neka mi je svjedok da nisi postio na ramazan."
"Ja sam sportista. Ne mogu vježbati, ako ne jedem i ne pijem vodu. To se ne odnosi na nas."
"Od pet stupova islama ti si Mahire izvršio samo jedan. Onaj prvi koji su svi. Ne klanjaš, ne postiš, ne daješ zekat i Allaha mi nisi obavio hadž."
"Ako ćemo tako nano ni ti nikad nisi bila u Meki i obavila hadž."
"Ja sam Mahire sirotinja. U Jugoslaviji sam bila sirotinja i sada sam sirotinja. I mi siromašni nismo obvezni na hadž. Neka mi Allah bude milostiv." Stara je nana sjetno dlanovima prekrila lice i uzdahnula. Mahir je odlučio da neće više razgovarati s bakom o vjerskim pitanjima. Stara nana je bila odgojena u tradicionalnom duhu i nastojala je islamsku tradiciju prenijeti na svog unuka koji je rođen u Njemačkoj i odrastao u drugačijim uvjetima prije nego se preselio k baki u Travnik nakon rata. Mahir je dijete televizije, kompjutera, interneta i mobitela. Nije mario za tradiciju i religiju. Njegov je život bila teretana i naravno Emina. Njegov otac živio je u Hamburgu sa svojom drugom ženom i tek je rijetko dolazio u Travnik kako bi obišao sina i majku. Stara nana preuzela je ulogu majke i oca mladom Mahiru i svi su komšije potvrdili kako je napravila izvrstan posao. Mahir je bio unuk za poželjeti. Ali stara nana nije dijelila njihovo oduševljenje svojim unukom. Mahir nije bio musliman kakav bi prema njezinim shvaćanjima trebao biti. Svejedno, Mahir ju je volio. Stara je nana bila jedina obitelj koju je imao.

*
Dva su mjeseca proletjela u hipu. August je bio izrazito topao, temperatura se penjala do 40 stupnjeva. Emina je s prijateljicom Klaudiom bila na ljetovanju u Makarskoj nekoliko dana, dok je Mahir za to vrijeme naporno trenirao u teretani. Za njega nije bilo odmora. Ostalo vrijeme provodili su zajedno. Šetali se uz Lašvu ili provodili popodneva u hladovini Plave vode uz nabujali potočić. Emina je rado sjedila u najpozntijoj kafani u gradu – "Lutvinoj kafani." Mahir joj je pravio društvo. Emina je voljela povijest i sve što je u vezi s Travnikom, a "Lutvina kafana" bilo je mjesto koje je odisalo poviješću.
"Historija kaže da je prilikom obilaska svojih konjičkih trupa austrijski prijestolonasljednik , jedinac cara Franje Josipa i Elizabete Bavarske, svratio na ovo mjesto kako bi i on našao osvježenje kraj potoka i popio pravu bosansku kahvu", rekla je u dahu Emina držeći cigaretu u ustima paleći je šibicom. Inače nije pušila, ali je običaj da u toj "kafani" uz džezvicu i fildžan za pravu bosansku kahvu bude poslužena jedna cigareta i šibice. Uživala je Emina u tom sitnom zadovoljstvu. Mahir je uživao gledajući svoju ljubav kako se smije. Bila je uistinu lijepa. Travnik je poznat kao grad s najljepšim djevojkama u srednjoj Bosni, a Emina je bila jedna od najljepših. Preplanule puti, tamnih smeđih očiju i prekrasnih, poput bisera bijelih zubiju koji su sjajili kada bi se osmjehnula. Često bi se smijala. Niska rastom, ali izrazito skladno građena Emina ljeti je oblačila haljinice u kojima bi izgledala poput jasmina u cvatu. Iako je pohađala medresu , nije robovala nametnutim normama ponašanja. Njezin je svijet bio na zapadu, uz Mahira. Čitala je ruske klasike, gledala opere i balete, putovala u Sarajevo ili Zagreb. Bila je moderna djevojka u Travniku, gradu raznolikosti.
"Jel ti znaš da je Ivo Andrić u svojoj Travničkoj hronici pisao o ovoj kafani?", upitala je Mahira.
"Joj nemoj me s knjigama. Ivu Andrića volim jer je rekao da se sve u Travniku svodi na kafane", smijao se Mahir na svoju opasku o najpoznatijem bosanskom književniku i dobitniku Nobelove nagrade.
"Ajoooooj što si glup", rekla mu je Emina tobože zgražajući se.
"Ali me voliš", nadopunio ju je.
"A što ću s tobom tako glupim", zagrlili su se i poljubili. Uživali su u žuboru potoka i miru kojeg su remetili tek brojni turisti fotografirajući svaki kutak Plave vode. Prolazili su im tako ljetni dani. Poruke su svakog ponedjeljka, srijede i petka bile u rupi od gelera na kući gdje su se spajale Gornja i Donja čaršija. Stara nana tih dana nije pravila većih problema svom jedinom unuku.
U septembru odlučili su se otići na izlet do Sarajeva kako bi Emina pokazala svoj fakultet i studentski dom u kojemu će živjeti. Šetali su Baščaršijom držeći se za ruke plijeneći poglede slučajnih prolaznika. Prolaznice su se okretale za Mahirom, prolaznici za Eminom.
"Dolazit ćeš mi u posjet svakog vikenda?", upitala ga je dok su u slastičarnici "Slatko ćoše" jeli kuglicu sladoleda od čokolade.
"I češće ako me budeš željela."
Emina nije bila sportski tip iako je povremeno odlazila na tečajeve suvremenog plesa. Stoga ne čudi da je jednodnevni izlet na Vlašić skoro bio koban. Prilikom šetnje do Planinarskog doma, Emina je iščašila zglob pa ju je Mahir morao nositi gotovo dva kilometra do automobila. Za nekoliko dana oteklina je splasnula pa su se oboje smijali toj avanturi.
"Emino, bi li ti mogla živjeti negdje drugdje?", iznenada ju je upitao Mahir.
"Kako to misliš? Izvan Varoši? Pa ne bi imala ništa protiv da..."
"Ne, ne...mislio sam izvan Travnika? Daleko negdje. Izvan Bosne možda."
"O da, sanjam o tome. Život u Parizu ili New Yorku. Zašto pitaš?
"Ja ne bih mogao", tužno je izgovorio te riječi."
"Kako misliš da ne bi? Pa rođen si u Njemačkoj. Živio si tamo." Bila je iznenađena.
"Jesam, ali nisam tada Bosne vidio. Nisam vidio Travnika. Kada sam došao tu, nikada nisam više poželio izvan Bosne živjeti. Allaha mi."
"Kada ja budem bila poznati scenarist i kazališni umjetnik, živjet ćemo u Americi ili negdje u Evropi", veselo je odgovorila Emina. "I ti ćeš živjeti sa mnom. Ne idem bez tebe nigdje Mahire. Jesi me razumio?" Mahir je bio iskreno sretan zbog njezinih riječi, iako nije mogao zamisliti svoj život izvan Travnika. On je bio dio Travnika i Travnik je bio dio njega. Ali, Emina je bila više od toga. Njih su dvoje bili nerazdvojni. Ako se nekoga moglo nazvati travničkim Romeom i Julijom, bili su to Emina i Mahir. Ljetne vrućine su prestale, dani su bili sve kraći i uskoro je počela jesen.
Posljednjeg dana prije nego je Emina odlazila u Sarajevo, njih su dvoje šetali Gornjom čaršijom. Kao obično, držali su se za ruke i bezbrižno razgovarali o svemu i svačemu. Osmjeh im nije silazio s lica sve dok su šetali gradom opkoljeni pogledima znatiželjnika. "Selam Mahire, selam Emino!" Moglo se čuti ulicom dok su prolazili. Večer je već pala, a njih su dvoje koračali prema kući s rupom od gelera. Bio je petak i ranije je tog dana Mahir pustio Emini poruku koju ona još nije pogledala. Čekala je taj trenutak u kojemu će se rastati da preuzme poruku i pročita je svom krevetu prije spavanja.
"Jel ovo naš rastanak?", upitao ju je.
"Ne budali ljubavi. Dolazim ti čim prije. Već mi nedostaješ."
Mahiru su suze dolazile na oči. Neobično je bilo vidjeti tako snažnog momka kako ga svladavaju emocije. Bio je veliki emotivac. Zagrljaj im je bio jako dug. Ptice su prestale pjevušiti, a stara nana već je spavala dubokim snom. Poljubili su se nekoliko puta prije nego je Mahir izustio.
"Čekat ću te Emino, zauvijek. Dok ne umrem i ne preselim na Ahiret."
"Ako ti umreš ljubavi, ja ću to osjetiti. Istog trenutka ću za tobom na Ahiret."
Rastali su se oboje u suzama i pošli svatko svojoj kući. Emina je u ruci držala ceduljicu koju je izvadila iz rupe od gelera. Gornja i Donja čaršija utonule su u san nakon što je mujezin pozvao na Jacija namaz.

-NASTAVIT ĆE SE-

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Refreširaj

kevric1

Nogopamet
Piše: Raul
Kevrić

Foto

Prijatelji sajta

 

 

cgtvit2  

 

ga-banner-160x80yihr-160x80 wwyc-color rekom baner 160x85 fellowship-2010---taboo sr btj-light-sr-300x100ae66 oilogo2 unicef.jpgcrckarijelogoctrlx.info-bannerbitno160x85cgfudbal222160x85160x80rajainewscrocropped-cf-headline3

 

 

 

 

 

stavtramontana
Balada o
Geleru V dio
Piše: Domagoj
Tramontana

 

Karikatura