mjesto slobodnog duha

eng1 fbbutton1 twtbutton1

ljubav 1357570948 670x0
photo:nadlanu.com

 

"Niko nikad u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje...
Ivo Andrić

*
Stigla je jesen i uvečer su travničke ulice potpuno opustjele.
Autor: Domagoj Tramontana
Tek bi pokoji stariji stanovnik sjedio u kafani, ispijao rakiju i komentirao s komšijama dnevno političke teme. Nestali su mirisi jasmina i jorgovana koji su se do tada širili iz bašti starih bosanskih kuća uz Lašvu. Hladni vjetrovi spuštali su se s Vlašića i u zraku se mogao osjetiti dah zime. Mahirova poruka u rupi od gelera čekala je da ju Emina pronađe već dvije sedmice. Sve je rjeđe dolazila u rodni grad, a Mahir je svoje vrijeme provodio u teretani ili s prijateljima u jednoj od gradskih kafana.
"Kada zahladi u Travniku čovjek može samo da pije ili da čita Kur'an", govorio bi hadžija Vahid kad bi dolazio u posjet Mahiru i staroj nani. Mahir bi se smijao i svaki put bi u hadžijinim riječima tražio opravdanje kada bi u gluho doba noći dolazio kući dolazio pijan. Posljednje tri godine, otkako je s Eminom gotovo da i nije pio alkohol. No, ova sumorna udaljenost među njima bila je preteško breme za Mahira.
Prolazio je gornjom čaršijom prema kući s rupom od gelera držeći ruke u džepovima i zviždeći neku tugaljivu melodiju. Kao što je to činio svakog dana, provirio je u rupu ne bi li ga slučajno dočekalo iznenađenje – da je Emina nenajavljeno došla iz Sarajeva. I ovoga se puta razočarao. Produljio je do svoje kuće u mahalu ubrzanim korakom. Bila je kasna večer, stara je nana obavila klanjanje i spremala se za počinak.
"Dobro veče nano. Poselamio te hodža Sulejman."
"Va alejkum as selam Mahire. Prošlo je vrijeme večere, ostavila sam ti u kuhinji. Gdje si vidio hodžu? Pa ti ne klanjaš u džamiji..."
"Nemoj opet nano Allaha mu...Hvala ti. Pojest ću i idem u sobu. Laku noć", odmahnuo je rukom. Nije bio spreman na još jednu malu svađu. Stara nana imala je mnogo godina, ni Mahir nije znao broj. Znao je da je čangrizava i da mu svašta zamjera, ali bila mu je i baka i majka. Odgojila ga je, kuhala mu, prala, čistila za njim. Na brzinu je pojeo večeru i uletio u sobu kako bi nazvao svoju Eminu. Čeznuo je za njom i vrijeme prije spavanja bilo mu je najdraži dio dana. Tada bi razgovarali na telefon i požalili se jedno drugome na udaljenost koja ih dijeli, na fakultetske obaveze ili dokolicu koja ga izjeda Mahira.
"Emino ljubavi. Pa dobro veče. Kako si provela dan?, upitao ju je nakon što je s druge strane slušalice nekoliko puta odzvonilo.
"Hej dragi. Teško mi je znaš..." odgovorila mu je s knedlom u grlu. "...imam tako puno za učiti."
"Što ne dođeš kući u Travnik?", upitao ju je.
"Ne mogu Mahire. Dobro mi je ovdje u domu, mogu na miru učiti."
"Što me ne želiš vidjeti?" Glas mu je zadrhtao.
"Znaš da želim, više od svega. Ali kolokviji su, stvarno moram učiti."
"I ja tebe želim, ali samo ti uči. Želim da mi što prije sve to položiš da mi se vratiš kući. Nedostaješ mi Emino."
"I ti meni dragi. Moram te pozdraviti sada. Idem se spremiti i do grada s Klaudiom. Slavi rođendan danas. I ona jako puno uči.. Znaš da..."
"Kako misliš do grada? Što nisi rekla da imaš kolokvij...", upitao ju je u nevjerici.
"Petak je Mahire, moram se malo zabaviti. A i rođendan je...", u dahu mu je odgovorila dok je u Mahiru kipjelo. Razmišljao je "Izlaziti s prijateljicama može, a u Travnik kod svog momka ne može."
"Ma dobro da, svejedno...Lijepo se zabavi", u istom joj je tonu, kao da je nezainteresiran, recitirao hladan pozdrav i potom prekinuo telefonsku vezu i bacio mobitel na krevet.
"Ne ljutiš se valjda Mahire...Mahire...", vikala je u slušalicu Emina. Nitko se nije javljao i zvuk s druge strane je davao znak da je veza prekinuta.
"Ma što me briga", izgovorila je, obukla traperice i usku majicu u kojoj je svakog stanovnika studentskog doma ostavljala bez daha. Bila je obučena vrlo jednostavno, a svejedno je bila metom pogleda punih požude. Izašla je na sarajevske ulice i krenula u provod. Prije spavanja Mahir je natipkao SMS poruku: "Oprosti ljubavi, malo sam nervozan. Ali samo zato jer mi fališ. Lijepo se provedi." Nije bilo odgovora.

*
Sitne svađe nastavile su se sljedećih nekoliko mjeseci. Svađali bi se i onda mirili. Pa nanovo. Nisu na to navikli. Emina je bila odlična studentica dramaturgije i svoje je obveze na fakultetu shvaćala vrlo ozbiljno. Tek ponekad otišla bi s prijateljicama ili kolegama s Univerziteta do grada. U diskoteci je bila svega dva puta. Udvarali su joj se razni momci. Jasno, bila je predivna. Travnička princeza, tepao bi joj kolega Dino. Godila joj je pažnja mnogih nepoznatih muškaraca, ali Mahira nije mogla iznevjeriti. Bio je njezina prva ljubav. U decembru je uhvatila slobodan vikend i nakon mjesec dana prvi puta došla u Travnik. Čim je izašla iz autobusa koji ju je dovezao iz Sarajeva otrčala je do kuće s rupom od gelera gdje je pronašla Mahirovu poruku. Ceduljica je bila promočena od jesenjih kiša i mrlje od tinte su prekrile čitavu cedulju. Razabrala se tek pokoja riječ. Iako nije razumjela sadržaj poruke, ona joj je unijela toplinu oko srca. Požurila je kući pozdraviti roditelje i napisati pismo koje će tek u ponedjeljak prije polaska u Sarajevu gurnuti u rupu.
Tog je decembarskog petka pao prvi snijeg u Travniku. Stari Travničani kažu da zima počinje tek kada padne prvi snijeg. Bio je mrak i živa se u termometru spustila na pet stupnjeva ispod ništice. Snježne pahulje padale su neumorno jedan za drugom praveći snježni pokrivač koji je pokrio čitavu gornju i donju čaršiju. Mahir i Emina gazili su novi snijeg držeći se za ruke.
"Zaboravila sam kako je lijepo kući. Pogotovo kada padne snijeg", rekla mu je Emina ne skrivajući osmjeh.
"Travnik ne najljepši zimi kada padne pola metra snijega. Tko ti to može platit Emina? Jebeš Sarajevo."
"Evo ti nešto!" Rukama je oblikovala grudu snijega i pogodila Mahira u sred čela. Glasno se smijala, a njezini biserni zubi pristajali su uz snježni pokrivač. Imala je na glavi samo pokrivalo za uši crvene boje. Mahir se tobože naljutio i zaletio se prema Emini te ju oborio na tlo. Valjali su se u snijegu, smijali i vriskali. Uživali su u igri i sitnim zadovoljstvima na snijegu. Nepomično su ležali i ustima hvatali ledene pahulje koje su padale na njih.
Kad su se ustali Mahir joj je uzeo pokrivala za uši i stao trčati do sahat kule uz hadži Ali-begovu džamiju. Travnik je jedini grad u Bosni koji ima dvije sahat kule. Jednu u donjoj i ovu u gornjoj čaršiji koju je izgradio Mehmed - paša Kukavica u 18. stoljeću. Bila je nekoliko puta obnovljena i sada je bla stvarno lijepa. Emina ga je sustigla i uzela mu svoja pokrivala te iako je bila rastom sitna, uspjela skočiti do njegove glave i uzeti mu crnu kapu. Trčali su oko sahat kule nekoliko minuta dok se nisu umorili. Uživali su zajedno. Bili su to Mahir i Emina kakve su ih Travničani naviknuli gledati.
"Emino idemo do Nostalgije. Mislim da je otvorena još sat vremena."
"Baš bi mi lijepo pasao jedan čaj. Požurimo."
Kada su ušli u kafanu svi su se obradovali što ih vide. Emina je u travnik došla svega tri puta otkada je u Sarajevu na studijima. Mahir je otišao jednom u Sarajevo. Nije mu se svidio najveći grad u Bosni iako je rođen i odrastao u Hamburgu, mnogo većoj sredini od Sarajeva i Travnika zajedno. Za njega je postojao samo Travnik, njegove čaršije i mahale, kafane i džamije. Kada su sjedili u popularnoj kafani, jedno nasuprot drugoga, za istim stolom, smiješeći se jedno drugome i udijelivši si pokoji poljubac – bili su najsretniji na svijetu. Kada se Nostalgija zatvorila, produžili su korak do mjesta gdje bi se rastajali. Strastveno su se ljubili na snijegu uz kuću s rupom od gelera. Gorostas Mahir i sitna vila Emina pod snježnim pahuljama koje je lahor nosio čaršijom stajali su zagrljeni milujući se sve dok Emina nije počela drhtati.
"Hladno mi je dragi. Morala bi kući. Majka me sigurno čeka."
"Nemoj mi odlaziti. Toliko te želim...", mrmljao je ne mičući usne s njezinih.
"Tako mi je hladno, ugrij me." Vatrena požuda ispunila je njihova promrzla tijela i Mahir je podignuo Eminu.
"Imam ideju, dođi." Bez riječi mu se predala u naručje, opustila se dok ju je nosio na ramenima. Znala je što mu je na umu.
Ušuljali su se u njegovu kuću dok je stara nana spavala. Stepeništem su prošli nečujno poput miševa i za čas se našli u njegovoj spavaćoj sobi. Razodjenuli se u svega nekoliko trenutaka i uz kišu strastvenih poljubaca bacilli se na njegovu postelju. Strastveno su vodilji ljubav uz mnoštvo uzdaha. Emina je do vrhunca stigla za svega dvije minute, a nekoliko trenutaka zatim i Mahir.
"Zaboravila sam koliko je ovo dobro ljubavi", obratila mu se udijelivši mu poljubac u obraz. Mahir je gorio, ali bila je to ona dobra groznica. Tijela su im gorila, a znoj je cijedio niz Mahirovo čelo. Emina ga je obrisala, a on je samo kratko promrmljao: "Volim te" i usnuo čvrstim snom. Emina ga je pokrila, nekoliko minuta ostala uz njega ležati dok nije ustala i izašla iz njegove kuće na ulicu. Prestalo je sniježiti i vrlo brzo je stigla svojoj kući. Majka ju je nestrpljivo čekala. Emina ju je pozdravila za laku noć i pošla u kupaonicu kako bi se otuširala. Topla kupka joj je godila. Iako je njezina obitelj bila tradicionalna travnička obitelj, roditelji bi je bez zadrške puštali s Mahirom u večernje šetnje. Znali su da im je veza bila ozbiljna i potajno su priželjkivali skori brak i podmladak. Emina je sanjala daleke zemlje i život na zapadu. Ova joj je večer bila itekako potrebna, da osjeti strast i uživa kako svaka mlada djevojka na zapadu uživa. Sviđao joj se Mahir i nakon tri godine. Uživala je u njegovom mišičavom tijelu i snažnom zagrljaju. I nakon tri godine bio je jedini muškarac koji bi ju na takav način uzbudio. Ljubav? Što ona i Mahir znaju o ljubavi? Prije nego je utonula u san osjećala se potpunom i zadovoljnom. Ali prije nego je utonula u san, nije pomislila na Mahira. Pomislila je kako šeće Parizom i obalama Seine. Bez Mahira.

*
"Ljubavi jesi li razmišljao o dočeku nove godine?", upitala je Emina Mahira dok su u nedjeljno jutro ispijali jutarnju kahvu u Gornjoj čaršiji. Snijeg se već polako topio na žarkom suncu, ali je na pločniku bilo dovoljno snijega da se dječica grudaju i prave snjegovića u svojim avlijama.
"Mislio sam tu u klubu, baš sam s jaranima dogovarao neko druženje. I na tebe sam računao", odgovorio joj je Mahir.
"Ali ja sam mislila da je provedemo skupa", uputila mu je Emina sjetni pogled.
"Pa baš to sam i ja planirao. Svi zajedno, kao nekada. Uzmi Klaudiu i one drugarice iz škole s nama."
"Ali ja sam mislila taj tjedan biti u Sarajevu. Drugarice s faksa su planirale napraviti žurku u Slogi. Htjela bih da budeš s nama. Hoćeš li?"
"Nemoj tako Emina, pa svake godine smo tu u Travniku. To je tradicija", bio je Mahir začuđen. Nije volio promjene. Uživao je u životnoj rutini i travničkoj svakodnevici. "Što će jarani reći?"
"Pa baš zato što smo svake godine ovdje. Idemo negdje drugdje. Baš bih htjela biti u Sarajevu za doček. Kažu da je u Slogi odlična atmosfera", predložila mu je Emina.
"A ne znam draga, nisam razmišljao previše. Moram vidjeti s jaranima", nećkao se Mahir primičući fildžan usnama.
"Nemoj razmišljati nego idemo u Sarajevo. Evo ja sam odlučila u ime nas dvoje", samouvjereno je izustila Emina duboko udišući zrak.
"Ma nemoj. Tko si ti da odlučuješ u moje ime?" Mahir je bio vidno uznemiren. "Što malo smo otišli u svijet i odmah se uzoholimo? Ne ide ti tako Emina." Imao je osjećaj kao da mu njegova djevojka docira i pravi planove za njih dvoje. Osjećao se kao dominantan muškarac i nije mu bilo po volji njezino ponašanje.
"Mahire nemoj tako, samo sam rekla. Ja stvarno želim ići u Sarajevo i želim da ti ideš sa mnom.."
"E neće ići. Ostajemo u Travniku ii demo u klub s mojim jaranima. Tako sam ja odlučio." Mahir je preuzeo inicijativu i bio je prilično siguran da će Emina popustiti. To se ipak nije dogodilo.
"Ako tako želiš, ostani. Ja idem s drugaricama u Slogu. Pa si ti misli!"
"E ne ideš..."
"E idem!"
"Ne ideš sigurno. Ostajemo u Travniku."
"Ma tko si ti da meni naređuješ? Dali si mi ti babo? Nisi Mahire."
"Ostajemo u Travniku i gotovo!"
"Ja idem gdje ja hoću i više niti sekunde ne sjedim za ovim stolom." Emina se ustala, rukama dohvatila svoj kaputić i otrčala na ulicu. Nije htjela sjediti niti sekunde za tim stolom. Tko je osoba koja je razgovarala s njom? Gdje je njezin Mahir? Je li moguće da je to onaj isti Mahir u kojeg se zaljubila? Nije pronalazila odgovore na ta pitanja dok je trčala Gornjom čaršijom u smjeru Varoši.
Mahir je ostao sjediti za stolom još nekoliko trenutaka zureći u pod. Podmirio je račun i potom izašao na ulicu kako bi sustigao Eminu. Vidio je kako njezin lik iščezava za uglom te je ubrzao korak.
"Emino čekaj..." No, ona se nije obazirala. Nastavila je trčati, no Mahir je bio brži. Uskoro ju je sustigao i uhvatio za nadlakticu.
"Pusti me na miru Mahire...", otrgnula mu se iz ruku.
"Čekaj ljubavi. Nisam tako mislio. Samo sam htio da budemo zajedno."
"I onda se ponašaš kao da sam tvoje vlasništvo? Što si ti dozvoljavaš?"
"Nisam htio...čekaj Emino...oprosti mi...", mucao je jedva držeći korak za njom. Emina je usporila svoj hod, ali je još uvijek bila ustrajna u namjeri da što prije stigne kući i promisli o svemu. Raspravljali su desetak minuta, sve do kuće s rupom od gelera.
"Molim te stani Emina. Nećeš valjda otići bez da se pomirimo?"
"Samo mi treba vremena da se smirim, a i ti bi trebao promisliti o svom ponašanju. Najbolje bi bilo da odemo svatko svojim putem za doček..."
"Ne dolazi u obzir...pa uvijek smo zajedno", odgovorio je Mahir ne skrivajući uznemirenost. Vrtio se u krug gazeći snijeg. Grizao je usne i pokušavao zagrliti Eminu.
"To što je nešto bilo uvijek ne znači da mora biti uvijek. Shvaćaš me? Vremena se mijenjaju, mi odrastamo", govorila je Emina dok se Mahir čitavo vrijeme vrpoljio.
"Dobro, idem s tobom u Sarajevo. Reći ću jaranima da otkazujem planove. Bit ćemo skupa. Ok?"
"Ne moraš to raditi Mahire. Rekla sam ti...možda je vrijeme da provedemo praznike odvojeno. Nismo djeca."
"Emino želim biti s tobom. Previše smo vremena bili odvojeno ove jeseni. Nedostaješ mi." Znao je kako ju razoružati. Izmamio je njezin stidljivi osmjeh. Približio se i snažno ju zagrlio. Ona se nije bunila. Nježno je naslonila glavu na njegova prsa i on ju je poljubio u tjeme. Stajali su tako, na mjestu gdje su se spajale Donja i Gornja čaršija, uz kuću s rupom od gelera. Njegov zagrljaj djelovao je blagotvorno na Eminu. Uz Mahira se osjećala sigurno i voljeno. Sve bi joj djevojke zavidjele. Uhvatila ga je dlanovima za obraze i strastveno poljubila punim usnama.
"Onda se ne odvajaj od mene i dođi u Sarajevo za doček", rekla mu je obujmivši ga rukama oko vrata. Šetali su tako uzbrdicom prema Emininoj kući ispred koje su se rastali.
Sutradan je Emina uzela svoj kovčeg i ušla u autobus koji ju je odveo za Sarajevo. No, prije toga ispisala je nekoliko rečenica u cedulju koju je stavila u rupu od gelera. Kad je autobus prošao tablu s natpisom "Travnik" i kretao se u smjeru Bile i Viteza, Emina je još jednom pogledala unatrag. Vidjela je kako grad u kojem je provela djetinjstvo iščezava iz njezina vidokruga. Provela je bezbrižno djetinjstvo u obitelji imućnih Travničana kojima je ona bila sve na svijetu. Rođena je nakon posljednjih ratnih operacija na području Travnika i nije nosila breme progonstva kao mnogi drugi sugrađani. Rasla je dok se Travnik oporavljao od ratnih rana. Sjećala se spuštanje rolama niz svoju ulicu, igre s loptom u parku kod općine, izleta na Vlašić ili igre žmurki u Šumećem. Te su joj uspomene bile veoma drage, ali od prošlosti nije mogla živjeti. Bila je djevojka budućnosti. Jedna od onih koja će graditi novu Bosnu i Hercegovinu. Neopterećenu i modernu. Bila je djevojka s naslovnica raznih časopisa ili plakata koji će krasiti ulice Sarajeva, Mostara ili Banja Luke. Svi će u Bosni znati njezino ime, a djevojke iz njezina osnovnoškolskog razreda hvalit će se da su je poznavale u djetinjstvu.
Dok je autobus tog jutra grabio prema Sarajevu, Emina se na sjedištu uz prozor udobno smjestila i čitala literaturu za kolokvije. Mahir je u to vrijeme žurio do kuće s rupom od gelera kako bi pročitao poruku koju mu je ostavila. Bilo mu je to posebno zadovoljstvo. Njegova nježna strana dolazila bi do izražaja samo s Eminom. Nitko od njihovih prijatelja nije znao za njihovu malu tajnu. Srce mu je u grudima tuklo poput bubnja osmanskih vojnika kada je prstima prebirao po unutrašnjosti rupe od gelera. Dohvatio je ceduljicu i jednim je potezom prstiju otvorio te stao čitati:

Ljubavi,
ne znam što se događa s nama zadnje vrijeme i nadam se da će ta faza u kojoj se često ne podnosimo što prije da prođe. I sam znaš koliko obaveza imam na fakultetu, koliko učim i koliko se živciram oko toga. Ne brini, moji se osjećaji prema tebi nisu promijenili. Kada dođem kući u Travnik prvo što napravim je da otrčim do rupe gdje mi ostavljaš pismo. Srce mi zaigra kada vidim tvoj rukopis na tom papiru. Moram ti priznati da zadnju poruku nisam mogla pročitati koliko je bila umrljana. Valjda od kiše. Prošlo je nekoliko sedmica što je bila tamo. Čuvam sve tvoje poruke. Koliko ih samo ima. U novčaniku još uvijek držim onu prvu poruku što si mi stavio u našu rupu. Sjećaš li se koja je to poruka? Napisao si najdraže stihove mog babe. Pjesmu Alekse Šantića po kojoj sam dobila ime. Nikada mi se ta pjesma nije sviđala sve do onog trenutka kad sam ju pronašla u rupi od gelera napisanu na ceduljici papira iskidanog iz neke bilježnice. Zvao si me na telefon i opisivao to mjesto gdje si mi ju ostavio. Tražila sam ju nekoliko sati.
Ovih nekoliko dana što sam bila kući, osjećala sam se stvarno čudno. Možda je to razlog što sam bila tako bezobrazna prema tebi. Nisi to zaslužio. Oprosti mi Mahire. Sjećala sam se naših početaka. Prvog poljupca i prvog izlaska. Bili smo oboje djeca. Sjetila sam se jučer naše prve svađe. Oko gluposti naravno. Zakasnio si skoro pola sata na tvrđavu jer si s drugovima igrao neke igrice. Kako sam bila ljuta na tebe. A sada se svađamo oko svega. Hoće li to da nestane? Sve te ružne stvari i te gluposti. Ne želim da ovo što imamo nestane u bezdanu. Možda jesmo različiti, ali kako ljudi govore – suprotnosti se privlače. Još mogu da osjetim one leptiriće u trbuhu kada mi se javiš. Ali bojim se Mahire da to jednog dana neće biti dovoljno. Bojim se da krećemo drukčijim stazama u životu i da ćemo da se udaljimo jedno od drugoga. Molim te nemoj dozvoliti da se to desi. Hoćeš me pratiti zauvijek?

Tvoja Emina

NASTAVIT ĆE SE

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Refreširaj

kevric1

Nogopamet
Piše: Raul
Kevrić

Foto

Prijatelji sajta

 

 

cgtvit2  

 

ga-banner-160x80yihr-160x80 wwyc-color rekom baner 160x85 fellowship-2010---taboo sr btj-light-sr-300x100ae66 oilogo2 unicef.jpgcrckarijelogoctrlx.info-bannerbitno160x85cgfudbal222160x85160x80rajainewscrocropped-cf-headline3

 

 

 

 

 

stavtramontana
Balada o
Geleru V dio
Piše: Domagoj
Tramontana

 

Karikatura