mjesto slobodnog duha

eng1 fbbutton1 twtbutton1

tuga

 

photo:bug.ba
Prošlo je nekoliko sedmica otkako Mahir nije izlazio iz kuće.

Autor: Domagoj Tramontana
Činilo mu se kao da je njegov život gotov i da nema više smisla nastaviti. Bez Emine život nije imao smisla. Cijele bi dane potratio prisjećajući se zajedničkih pustolovina. Čamio bi u svojoj sobi, slušao muziku i prebirao po njezinim pismima koje mu je ostavljala u rupi od gelera. Nije imao snage otići do te kuće. Emocije bi ga svladale svakog puta kada bi pogledao s prozora na ulicu. Na tom je pločniku nekada stajala Emina i čekala da se on iskrade iz kuće kako stara nana ne bi postavljala suvišna pitanja. Kada bi zaklopio oči, vidio bi njezin lik. Nosila bi svoj karirani crno-bijeli kaputić, crne traperice i zimske cipele. Gledala bi u njega svojim dubokim smeđim očima, a njezine dugačke trepavice raširile bi se kada bi ugledala njegov lik na kapiji. Vratila bi ga u život svojim čarobnim osmjehom i biserno bijelim zubima. Silno mu je nedostajala.
Zvao bi ga otac iz Njemačke. Pronašao mu je posao, ali Mahir nije za to htio ni razgovarati s ocem o toj temi. Njegov je život bio u Travniku. Ovdje su Eminini roditelji i ovdje će se ona jednog dana vratiti. Nije istinski vjerovao u takav rasplet, ali se nadao. Nadao se da će ga Emina jednog dana nazvati i pružiti mu priliku da se iskupi. Maštao je o pomirbi i samo bi ga misao na to mogla smiriti prije nego bi noću legao u krevet.
Snježni pokrivač s ulica Travnika već je iščeznuo, mirisi jasmina širili su se iz bašti starih bosanskih kuća uz Lašvu i ptice su se vraćale na njihove krovove kada je Mahir napokon odlučio izaći u grad.
"Mahire sinko, hajde dosta je bilo. Vrijeme je da izađeš među ljude", rekla mu je jednog jutra stara nana.
"Nisam u stanju nano!"
"Nećeš dovijeka ovako. Pitali me tvoji drugari za tebe...Evo i hodža pita svakog petka...."
"Kada budem spreman nano ću izaći. Znaš da je nisam prebolio..."
"Mahire, eh da znaš koliko još lijepih djevojaka ima u Travniku. Tko se još sjeća Hodžićeve male? Kako li se ono zvala? Esma?"
"Emina...Emina se zove. I za mene samo ona postoji i postojat će nano!" Mahira su trnci prolazili kada god bi morao izgovoriti njezino ime. Zvao ju je stotinu puta, ostavio joj bezbroj poruka ali odgovora nije bilo. Budio se s mišlju na svoju Eminu i s istom mišlju išao na počinak. Ponekad bi bjesnio i vikao, proklinjao dan kada ju je upoznao. Katkada bi zahvaljivao Allahu da joj je poslao svog najljepšeg meleka i molio mu se dam u je vrati. U istom bi danu pronalazio utjehu u islamu i potom je gubio. Poželio je petkom otići u džamiju. Odlazio bi s ocem kada bi se dok je bio mali dječak iz Njemačke vraćali u Travnik. Stara nana ga je često podsjećala na te dane.
"Mahire, Hodžići su ugledna travnička familija, ali Esma nije bila prava muslimanka..."
"Emina!!! Zove se Emina!!!", vikao je Mahir na staru nanu.
"...Mahire, ona nije nosila hidžab. A dobro znaš da to Kur'an propisuje za sve muslimanke."
"Dosta nano. Samo prestani", nastavio je vikati.
"Prestat ću ako izađeš barem u avliju ili ako nazoveš nekoga od svojih drugova pa odete na kahvu", smireno mu je odgovorila.
"Emina je moderna djevojka i ona misli da je hidžab ponižavanje djevojaka. Govorila bi da djevojke u Bosni ne bi trebale nositi hidžab jer je Bosna u Europi, a ne u Arabiji..."
"Estagfirullah – Molim Allaha za oprost. Vidiš li ti kakva je to djevojka? Nije ona za tebe. Tvoj je amidža bio šehid...
"Dosta nano!! Evo istjerala si me. Idem u grad. Samo da ne slušam ove tvoje muslimanske gluposti."
"Kad bih ja poživjela toliko da vidim kako ti Allah pokazuje pravi put. Ma neka si ti meni mašallah sinko moj", govorila mu je dok je oblačio cipele i izjurio u avliju. Stara nana bila je zadovoljna što je njezin unuk napokon izašao iz kuće. Neprimjetno bi se osmjehnula i vratila u kuhinju kako bi završila kuhati ručak. Uskoro je mujezin iz šarene džamije pozvao na molitvu. Čuvši taj ezan, stara nana spremila se za podnevno klanjanje.

*
Vrijeme je prolazilo, a Mahir je izgledao sve bolje. Još bi uvijek noću čeznuo za Eminom i listao njena pisma te slušao "njihove" pjesme. Više ju nije nazivao, ali bi joj s vremena na vrijeme poslao poruku na mobitel. Kad bi bio pijan ili usamljen. Već je došlo proljeće i dani su bivali sve dulji. Sunce je grijalo sve jače, a Plava voda poprimila je svoj poznati bajkoviti izgled. Često bi Mahir šetao onuda.
"Lijepo te vidjeti Mahire", govorio bi mu konobar iz Lutvine kafane.
"Hvala legendo! Kad ćeš do teretane?"
"Uskoro, moram se dovesti u formu za ljeto", nasmijao se konobar Haris.
"Pazi brate da ti ne bude kasno, ljeto je za mjesec dana."
Mahir se vratio u teretanu i počeo trenirati jače no ikada. Povratio je staru formu i počeo raditi subotom u lokalnoj diskoteci. Činilo se kao da je prebolio Eminu. Prošlo je gotovo pola godine i cijeli je grad zaboravio na Mahira i Eminu, najljepši par Lašvanske doline i čitave Srednje Bosne. Mahir se ponovo smijao, trenirao u teretani i preko tjedna sjedio u kafanama gornje čaršije. Travničke ljepotice zagledale su se u njega. Postao je najpoželjniji mladić u Travniku. Mnoge od njih ohrabrile su se i pozvale ga na spoj. No ipak, Mahir se niti na jedan ne bi odazvao. Iako se danju smijao i pred ljudima hinio bezbrižnost i veselje, u sebi je još uvijek kopnio. Još mu je uvijek silno nedostajala njegova Emina. Ništa je nije moglo nadomjestiti i niti jedna ju nije mogla zamijeniti. Njezine usne, njezine poljupce i njezine zagrljaje. Govorili su mu da vrijeme liječi sve rane i da svaka zacijeli nakon dva ili tri mjeseca. Lagali su mu. On je još krvario. Njegova rana bila je svježa. Eminu nije mogao zaboraviti.
Pomoglo bi mu kada bi s prijateljima izašao u grad. Kada bi svakog dana popio pivo ili dva. Volio je konjak, onaj najjeftiniji kojeg bi mogao kupiti u trafici. Prokrijumčario bi bocu u svoju sobu jer stara nana nije dozvoljavala alkohol u kući. Prije sna popio bi nekoliko čašica jeftinog konjaka i tako bi mu se snovi počeli miješati sa stvarnošću. Tonuo bi u san sjećajući se najljepših zgoda s Eminom, a vrtoglavica bi ga prikovala uz krevet i još bi nekoliko trenutaka gledao u strop prije nego bi zaklopio oči. To je činio gotovo svakodnevno.
Subotom je pak radio na ulazu lokalne diskoteke kao redar. Gotovo nikada nije imao ozbiljnih intervencija. Tek ponekad bi izbacio pijanog mladića ili bi skupini maloljetnika zabranio ulazak. Za radnog vremena popio bi piće ili dva da razbije monotoniju. Jedne subote, diskoteka je bila prepuna djevojaka koje zasigurno nisu bile iz Travnika. Mahir je saznao kako je posrijedi nekakva djevojačka zabava. U društvu je bilo dvadesetak djevojaka koje su mnogo pile. Konobari su nosili boce vodke i drugih pića za njihove stolove, a raspoloženje djevojaka bilo je izvrsno. Negdje u dva sata izjutra atmosfera je dovedena do usijanja. Djevojke u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama poskidale su štikle i plesale po stolovima. Mahir je s ulaza promatrao zanimljiv prizor. Naručio je jedan dupli konjak i promatrao prizor sa smiješkom. Djevojke su bile uistinu lijepe. Odjednom jedna od njih, djevojka duge valovite plave kose uputila se prema izlazu. Namjestila je svoju minicu i obukla štikle. Ostatak djevojačkog društva ohrabrivalo ju je uzvicima i pljeskom.
"Hej, gledam te čitavo veče i nikako da mi uzvratiš pogled. Htjela bih te upoznati. Evo ja sam Anita." Prekrasna djevojka od tridesetak godina prišla je Mahiru i pružila mu ruku. On ju je u nevjerici prihvatio.
"Mahir drago mi je", prošaptao je.
"Kako?" Glasno ga je upitala djevojka.
"Mahir", ponovio je. Djevojka se nasmijala. "Prekrasan si. Tako si dobro građen. Nisam dugo vidjela tako zgodnog muškarca. Bi li popio piće s nama?"
"Ovaj, bih, ali radim...šef je za šankom i sigurno mu ne bi bilo drago..." Ošamućen njezinom ljepotom u jednom je dahu odgovarao.
"Šteta, a bilo bi ti baš zabavno." Prošla mu je prstima po obrazu i namignula desnim okom. Vratila se svom društvu i nastavila se zabavljati ne obraćajući pozornost na Mahira.
Bilo je već šest iz jutra i diskoteka se zatvarala. Posljednji posjetitelji napuštali su podij i izlazili dok su ih Mahir i njegovi kolege ispraćali. Djevojke su izašle posljednje. Konobari su počistili podij i stolove, napravili obračun i s redarima napustili diskoteku. Mahir se pozdravljao s kolegama.
"Mahire, hoćeš li da te odvezem kući?" Upitao ga je jedan od njih.
"Hvala ti jarane, ali baš bih prošetao malo. Izgleda da me ovaj konjak uzeo malo", nasmijao se kolegama i izašao iza ugla na ulicu.
Tad ga je dočekalo iznenađenje. U automobilu ja sama sjedila ona prekrasna plavokosa djevojka koja mu je prišla nekoliko sati ranije. Kada ga je ugledala se obradovala i otvorila prozor.
"Tebe sam čekala mačak. Ulazi u auto", zavodnički mu je dobacila.
"Zašto si me čekala?" Bio je pomalo zbunjen.
"Zar to nije očito? Sviđaš mi se." Plavokosa djevojka bila je izravna, a Mahir se uzvrpoljio i usput hinio mirnoću.
"Ovaj...ne nam što da kažem Anita..."
"Zapamtio si mi ii me vidim...hajde upadaj!" Iako je nekoliko trenutaka kasnije odbio prijevoz svojih kolega, Mahir je ušao u automobil lijepe Anite.
"Reci mi nešto o sebi Mahire. Koliko imaš godina i najvažnije imaš li curu? Čekaj...ovo zadnje mi ne moraš odgovoriti. Nije mi važno." Smijala se iz sveg glasa.
"Oprosti, ali moram te pitati. Jesi li pijana? Mislim ,vidio sam kako piješ i sada normalno voziš."
"Uvijek vozim takva. Odlično vozim pijana. Ali zadnju cugu sam popila prije dva sata tak oda je u redu. Nije ni bitno uostalom...odgovori mi. Godine? Cura?"
" Imam 23 godine i nemam curu. A ti? Nisam te viđao po Travniku prije?"
"23 godine???" Anita je bila iznenađena. "Kako si ti mlad. Izgledaš puno starije. Baš si lijep dečko, ali sigurno ti to sve govore. Kako to da nemaš curu?" Upitala ga je. Mahiru je osmjeh nestao s lica i pogledom je klonuo te htio nešto promrmljati. Anita je shvatila o čemu se radi.
"Bolan prekid jelda? Ne brini, pomoći ću ti ja večeras da ju zaboraviš. Imaš li neki stan?" Lijevom je rukom držala volan, a desnom ga je uhvatila za bedro. Mahir je bio iznenađen. Sviđala mu se Anita. Kako i ne bi? Bila je prekrasna mlada žena. No, on nije bio iskusan u ovakvim situacijama. Nešto je promrmljao o staroj nani i tome da ga sigurno čeka, ali je Anita prepoznala da mora preuzeti inicijativu u razgovoru.
"Pitao si me. Nisi me viđao po Travniku jer ja živim u Zagrebu. Roditelji su mi iz Bile i tu sam došla u svatove rodici. Uvijek sam iskrena pa ću biti i sada i reći ti da imam 35 godina. Reci mi da izgledam mlađe i pritom mi nemoj laskati. Ako me lažeš – prepoznat ću."
"Pa izgledaš puno mlađe..." Nije dovršio misao, a Anita ga je već prekinula.
"Vidiš ti si iskren dečko. Ja znam prepoznati kada mi netko laže, a ti ne lažeš. Hajdemo kod moje rodice u Bilu da se malo zabavimo. Može?"
"Paaaa, ne znam...možda bih trebao kući. Kasno je...ooovaj, rano je...ali drugi put." Dok je Mahir to govorio, Anita je parkirala automobil u sporednu ulicu.
"Slušaj me...ovdje sam još ovaj tjedan. Želim te sada i ako budeš bio dobar poželjet ću te još koji put. Ovakva prilika kao ti se ne propušta, a vjerujem da ti ne želiš propustiti ovakvu priliku kao ja. Ne, nisam umišljena već samosvjesna. Znam koliko vrijedim." Prstima je polako prolazila po njegovom bedru, zatim po trbušnim mišićima i nakon nekoliko trenutaka milovala ga je po snažnim grudima. Prišla mu je bliže i on ju je obgrlio. Prepustio se njezinim ženskim čarima. Stali su se strastveno ljubiti i ona je skočila na Mahira koji je sjedio u suvozačevom sjedalu. Otkopčavala mu je rasporak na hlačama i htjela dovršiti posao.
"Stani...stani Anita", gurnuo ju je sa sebe. Anita je bila šokirana.
"Što ti je sada? Što ti se ne sviđam?"
"Ma nije to...ne znam kako da ti objasnim."
"Pa objasni. Nisi peder vidim, digao ti se čim sam te počeškala po rebrima. Nemaš curu, rekao si...Što je?"
"Nisam spreman...Eto to je. Još nisam prebolio bivšu." Anita se smijala.
"Ti si tako mlad i neiskusan. Meni je to tako slatko. Naučit ćeš s vremenom. Bivša se preboli tek kada pronađeš ovu. I evo...tu sam", smiješeći mu je održala kratko predavanje o muško-ženskim odnosima. Mahiru to kao da je godilo.
"Jel te mogu zagrliti?" Upitao ju je.
"Naravno da možeš." Primakla mu se i zagrljeni su šutke sjedili nekoliko trenutaka.
"Hoćemo li se onda puknut danas?" Upitala ga je izravno još jednom.
"Jako mi se sviđaš. Predivna si. Nisam bio s drugom ženskom već skoro četiri godine. Sada sam već pijan i nisam zaboravio moju Eminu. Osjećao bih se loše."
Iako je Anita bila razočarana, nije bila tužna. Naprotiv. Zagrlila ga je, poljubila sred usnica i sjela na mjesto vozača. Popravila je razmazani ruž, uzela maramicu iz torbice i na njega olovkom za oči načrčkala nešto. Prije nego je upalila automobil pogledala je još jednom u Mahira i pružila mu maramicu.
"Rijetki su ovako dragi dečki. Evo ti moj broj telefona i ako se predomisliš u ovih tjedan dana nazovi me. U bilo koje doba dana i noći. Bit ću sretna ako to učiniš. Ona Emina nije svjesna da je propustila prekrasnog dečka. Vozim te kući, pokaži mi gdje moram voziti."
Mahir je prihvatio broj i zahvalio se. Anita je upalila automobil i krenuli su prema glavnoj ulici. Anita se na raskrižju nije zaustavila već automatski krenula desno, bez da je Mahir uspio izustiti jednu riječ. U tom trenutku iz suprotnog pravca naletio je golemi kamion i svom silinom udario u Anitin automobil koji se nekoliko puta okrenuo i završio na krovu dvadesetak metara od mjesta udara. Prije nego je na poprište nesreće došla hitna medicinska pomoć koju je pozvao šokirani vozač kamiona, Anita je izdahnula. Upravljač automobila zdrobio joj je pluća i srce. Mahir je za to vrijeme uspio izaći iz vozila i pokušao pomoći Aniti, ali nije bilo moguće da joj spasi život. Zadobio je samo porezotinu na čelu koju su mu liječnici u travničkoj bolnici uspjeli zašiti.

*
"Čeka te vječni džehennem Mahire!" Vikala je stara nana toliko da ju je čula čitava Donja mahala. "Sram te bilo. Kakav mi to kući dolaziš. Što sam ja Allahu zgriješila Mahire crni Mahire. S bludnicama ujutro se vozaš po gradu. Eto kako vas je zadesila Allahova srdžba. "
"Zaveži nano!", zarežao je Mahir na svoju baku. Prošao je pokraj nje, ušao u kuću i glasno zalupio vratima.
Iz bolnice su ga pustili tek drugog jutra kada se odmorio i kada su liječnici utvrdili da osim porezotine na čelu i nekoliko modrica na tijelu nema ozbiljnijih ozljeda. Vozač kamiona nije označen krivcem za nesreću, već je jedini krivac bila mlada žena Anita koju je Mahir te noći upoznao u diskoteci. Staroj nani su travnički policajci javili za nesreću i svog je unuka tog jutra nestrpljivo čekala u avliji. Mahir je policajcima iskreno ispričao sve što se dogodilo i više ga nisu htjeli mučiti pitanjima. Anita je zbog vožnje u pijanom stanju izgubila svoj život. Bez majke su pritom ostale dvije djevojčice, dok je jedan muškarac ostao bez supruge.
Mahir je bez ustručavanja ušao u svoju sobu, natočio si dupli konjak i na iskap ga popio. Znao je da nije odgovoran za nesreću, ali je razbijao glavu pitanjima: "Što bi bilo da nisam ušao u taj automobil? Bi li ta prekrasna žena ostala na životu da sam pošao s njom do Bile? Što će Emina reći na ovaj događaj? Hoće li mi povjerovati da nisam ništa imao s tom ženom?" Mobitel mu je zvonio i stizale su poruke prijatelja i poznanika koji su htjeli provjeriti kako je. Nije se javljao na pozive niti je odgovarao na poruke. Samo ih je prelistao da provjeri ako je kojim slučajem jedna od poruka bila Eminina. Razočarano je bacio mobitel na pod i natočio si novu čašicu te to ponovio nekoliko puta dok se nije srušio na krevet i zaspao dubokim snom.
Tih je dana sve slabije spavao. Po glavi su mu se vrtjeli događaji od kritične večeri. Nije mogao zaboraviti lice nesretne Anite. Stalno si je iznova ponavljao pitanja koja su ga mučila. Pokušao je nazvati Eminu, ali bez uspjeha. Napisao je novo pismo i ostavio ga u rupi od gelera. Dugo je to pismo stajalo u rupi prije nego ga je izvadio i poderao na tisuće komadića. U diskoteci više nije radio, nije odlazio u teretanu i prestao se javljati svim prijateljima. Tugu i jad utapao je u jeftinom konjaku.
Došlo je ljeto i Mahir je bivao sve tužniji i jadniji. Nije imao s kime razgovarati, a jedino društvo pravila mu je boca konjaka ili limenka piva koje bi ispijao u parku ili na šetnici uz Lašvu na zgražanje komšija i nekadašnjih prijatelja. Jednog mu je dana netko dojavio da je Emina u gradu. Nazvao bi je još jedanput, ali nije bilo odgovora. Popio je tog dana bocu konjaka do šest sati poslije podne i uputio se u Lutvinu kafanu da prije nego dođe kući popije kafu kod Harisa. Prolazio je gornjom čaršijom, zatvorenom za sav promet, a ljudi su gotovo upirali prstom u njega osuđujući ga zbog pijanstva. Konzervativno stanovništvo vezirskog grada nije blagonaklono gledalo na mladog čovjeka bez posla, budućnosti i perspektive. Došao je do kuće s rupom od gelera i zbog stare navike pogledao unutra. Nije bilo ničega. Iako je to očekivao, to ga je psihički slomilo. Stao je jecati i zapomagati. Bio je kršan mladić koji nikada prije nije pokazivao emocije. Umjesto da krene prema Lutvinoj kafani, skrenuo je uzbrdo prema Varoši u kojoj je živjela Emina sa svojom obitelji. Uskoro se našao pred njezinom obiteljskom kućom i počeo ju dozivati.
"Emino izađi...Emino!!!!" Ponavljao je to nekoliko puta sve dok znatiželjni pogledi svih njezinih komšija nisu bili upereni prema njemu.
"...Ostariiit ću, neću znati dal' ćeš za mnom zaplakati. K'o ja za tobom..." pjevao je ispod prozora njezine sobe svoju najdražu sevdalinku najglasnije što je mogao. Emina se nije pojavila. Dozivao ju je i pjevao dok se od iznemoglosti i teškog pijanstva nije srušio na pločnik. U to je iz ulice stigao Eminim otac, gospodin Hodžić kojeg su komšije pozvali.
"Mahire sinko, što ti je? Mahire jesi li živ?" Uplašeno ga je podigao i dozivao dok se nije uvjerio da je živ.
"Gdje je Emina?" Uspio je Mahir prozboriti.
"Nema je kod kuće, došla nas je samo pozdraviti na jedan dan i otišla u London."
"Emina..." prošaptao je prije nego je zaspao gospodinu Hodžiću u naručju. Uz pomoć komšije, odveli su ga staroj nani.
Drugog jutra kada se probudio dočekali su ga u predsoblju hodža Sulejman i stara nana.
"Dali si se odmorio sinko?", upitala ga je stara nana. Mahir je šutio.
"Ovako više ne može. Ja sam već stara i bolesna. Neka me Allah uzme k sebi Mahire jer te ja ne mogu gledati. Opijaš se, bančiš, bludničiš i dangubiš. Čitav komšiluk smije mi se ovako staroj zbog tebe. Sramota me." Govorila mu je suznih očiju. Mahir je stajao i šutio.
"Mahire, tu sam da ti pomognem. Sve će da bude dobro Mahire inšallah. Stara nana svakog petka klanja u džamiji kod mene i ona je jedna od rijetkih pravih muslimanki. Zamolila me da ti približim ono što propovijeda Muhammed alejhis selam. Želim da te vratimo na pravi put", rekao mu je hodža.
"Što je ovo nano?" Uplašeno je upitao Mahir.
"Sramota me Mahire. Zovem tvog babu u Njemačku i on neće da dođe. A ti nećeš k njemu...."
"Travnik je moj grad...", prekinuo ju je.
"Što imaš od Travnika? Ne radiš ništa, ne družiš se s jaranima...Tvoj amidža Atif rahmet mu duši je duša ovog grada, a ti sramota Mahire. Zašto mi to činiš? Zašto?" Stara nana je jecala.
Mahir je volio svoju baku. Čitavog mu je života bila najvažniji oslonac i utjeha. Bila mu je i otac i majka. Katkada se nisu slagali, ali svaka obitelj ima svojih dobrih i loših strana. Stara nana je bila njegova jedina obitelj. Sada je bila shrvana.
"Oprosti mi Nano najdraža. Volim te, ali znaš da imam problema, nije mi bilo lako ovih mjeseci..."
Hodža ga je odlučio prekinuti. "Mahire svi mi imamo svojih problema. Poslušaj me Bismillah ir-Rahman ir-Rahim. Tvoja nana se brinula za tebe čitav tvoj život. Umro ti je dedo, pa je poginuo Atif rahmet mu duši u ovom ratu, babo ti je u Njemačkoj,sad je i ona bolesna. To su Mahire pravi problemi. Vjera u Allaha je jedini pravi put. Tvoja nana me zamolila da ti pomognem i ja ću to učiniti. Ona ima samo jednu jedinu želju da joj ispuniš. Možeš li to?"
Mahir je bio blijed i šutke je stajao slušajući hodžu i gledajući staru nanu.
"Što treba da uradim?" Upitao ih je.
"Htjela bi da postaneš pravi musliman i da živiš kao pravi musliman. Možeš li to da učiniš za svoju staru nanu?" Izustila je u jednom dahu stara nana.
"Kako bi trebao da živim?" Mahir je bio iznenađen.
"Znaš koje su dužnosti muslimana Mahire", umiješao se hodža. "Znaš što ti je činiti. Ali da ti to olakšamo nana i ja smo pozvali jučer jednog jarana i ratnog druga tvog amidže Atifa. On je ratni heroj. Cijela Bosna ga cijeni i poštuje. Mladi pogotovo. On je mnogo pametan i učen čovjek. Poznaje Kur'an i živi Islam. Zove se imam Hajrudin. Mislim da je upravo sada...Evo njegovog automobila u avliji."
Iz avlije je dopirao zvuk automobila i stara nana i hodža pošli su prema vratima kako bi dočekali imama Hajrudina. Iz terenca marke Range rover izašao je visok muškarac, guste brade s kapom na glavi. Nasmijao se hodži Sulejmanu i pružio mu ruku te se naklonio staroj nani.
"Selam alejkum hodža. Dugo se ne vidjesmo."
"Va alejkum as selam imame. Hvala ti što si došao tako brzo. Nisam htio da te uznemiravam, znam koliko posla imate...
"Nemoj Suljo, znaš da u našoj zajednici trebamo prave momke. Ako je barem mrvicu kao Atif, bit će on pravi musliman Allaha mi." Imam Hajrudin bio je vedar čovjek. Odavao je dojam neustrašivog ratnika, ali i pravog obiteljskog čovjeka. Obratio se staroj nani "Recite mi nano, gdje je mladić? Pozovite ga da se upoznamo."
Uskoro se u avliji pojavio Mahir. Imam Hajrudin mu je prišao i pružio ruku.
"Tek sada vidim koliko nam Atif nedostaje. Ti si mladiću isti svoj amidža. Snažan i jak, pravi momak. Vjeruješ li u Allaha?" Upitao ga je.
"Lā ilāhe illallāh, Muhammed resūlu-llāh ", izgovorio je Mahir na oduševljenje svoje bake. Imam Hajrudin bio je oduševljen.
"Znao sam da si ti pravi momak. Zovem se imam Hajrudin, ali me zovi samo imame. Bio sam ratni drug i dobar jaran tvog amidže Atifa. Kada mi je hodža Sulejman javio da trebaš moju pomoć, odmah sam došao iz Brčkog gdje imamo svoju malu zajednicu."
"Mahir drago mi je, ali ja nisam rekao da trebam..." Tu ga je hodža prekinuo.
"Rekao si kako hoćeš da ispuniš želju svoje nane i postati pravi musliman. Imama Hajrudin je najbolji učitelj kojeg možeš da nađeš. Želiš da svojoj staroj nani ispuniš možda i zadnju želju?" Upitao ga je hodža prijekornim pogledom.
"Želim!" Uzdahnuo je Mahir.
"Pravi musliman mora da ispuni pet dužnosti islama i to ćeš moći da napraviš služeći našoj zajednici." Imam Hajrudin pogledao je u Mahira i potom u staru nanu.
"Poslušaj imama Mahire. Pođi za imamom. Učini to za mene."
Mahiru je gorjelo u želucu, a glava ga je neizdrživo boljela. Pristao je i zagrlio svoju staru nanu te se rukovao s hodžom i imamom Hajrudinom. Prije nego je spremio ono najnužnije što će mu trebati u jednomjesečnom boravku u zajednici imama Hajrudina još je jednom pokušao dozvati Eminu na mobitel. Nije bilo odgovora.

NASTAVIT ĆE SE

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Refreširaj

kevric1

Nogopamet
Piše: Raul
Kevrić

Foto

Prijatelji sajta

 

 

cgtvit2  

 

ga-banner-160x80yihr-160x80 wwyc-color rekom baner 160x85 fellowship-2010---taboo sr btj-light-sr-300x100ae66 oilogo2 unicef.jpgcrckarijelogoctrlx.info-bannerbitno160x85cgfudbal222160x85160x80rajainewscrocropped-cf-headline3

 

 

 

 

 

stavtramontana
Balada o
Geleru V dio
Piše: Domagoj
Tramontana

 

Karikatura