mjesto slobodnog duha

eng1 fbbutton1 twtbutton1

vrucina-sunce

photo: google
Ljetna žega, žarko sunce i suzdržavanje od jela i pića kroz dan bili su za Mahira puno teži izazovi od svega što ga je snašlo pri boravku u zajednici.

Autor: Domagoj Tramontana
O alkoholu gotovo da nije niti razmišljao, a prošlo je tek dvadesetak dana. Tek ponekad bi mu došlo da pred spavanje popije čašicu ili dvije, kada bi mu navirala sjećanja. Nerijetko bi se budio usred noći s bljeskovima iz prometne nesreće. Vidio bi beživotno tijelo mlade Anite koju je jedva poznavao i nije mogao više utonuti u san. Iako mu nije ništa značila, žalio je tu mladu ženu. Možda je bila jednako nesretna kao on.
Nedostajala mu je Emina. Sjećanja nisu blijedila. Njezin osmjeh bio je jasniji nego dan kada bi zaklopio oči. Razmišljao je i o svom stricu Atifu. Prema riječima Fuada i Kenada, bio je sličniji svom "amidži" nego li vlastitom ocu. Stara nana mu je to također govorila. Bilo mu je žao što ga nikada nije upoznao. Razgovarao bi katkada s Abu Saidom o Atifu kada bi se ovaj vraćao iz šume s Mirnesom. Njih su dvojica radili kao šumari. Briga za šume bilo je prema tumačenju imama Hajrudina, sveto zanimanje.
Mirnes se pripremao za hadž. Nakon bajrama i dana šehida, otići će s dvojicom braće preko Istanbula u Saudijsku Arabiju na nekoliko sedmica. Veselio se tome i zaista se ozbiljno pripremao za svoj put u svetu islamsku zemlju. Mahira je pak čudilo da ne provodi više vremena s hafizom Mehmedalijom koji je u zajednici bio vjerski autoritet. Mirnes i Abu Said bili su nerazdvojni čitavo vrijeme. Za razliku od njih, Mahir je sve slobodno vrijeme koje bi imao provodio u improviziranoj teretani. Posao oko košnica i ovaca nije mu oduzimao mnogo vremena. Imao je mnogo vremena koje je provodio razmišljajući o svom životu prije nego je postao član selefijske zajednice. No, njegovom boravku u naselju dolazi uskoro kraj. Nakon ramazanskog bajrama, na dan šehida otići će kući u svoj Travnik. Stara nana mu se sigurno veseli. Voljela je taj dan jer je njezina šira obitelj dolazila u posjet kako bi odali počast njezinom Atifu. Sigurno nestrpljivo očekuje i svog jedinog unuka koji postaje pravi musliman. Prema njezinoj želji. Možda će vidjeti svoju Eminu. Ona dolazi kući za blagdane. Veselio se Mahir samoj mogućnosti da će sresti svoju voljenu. Da, javit će joj se čim uzmogne. Možda i ona očekuje njegov poziv. "Eh, kad bi bilo tako", razmišljao je.
Jedne večeri nakon što se najeo pečene ovčetine, hafiz ga je pozvao u svoju kuću. Promatrao ga je već tri sedmice, ali je rijetko kada razgovarao s njime. Hafiz Mehmedalija je bio povučen čovjek iako uvijek na pomoći svojoj braći. Pozvao je Mahira u svoj dom kako bi ga pobliže upoznao.
"Selam alejkum brate Mahire", rekao mu je kad se Mahir pojavio na improviziranim vratima njegove kuće.
"Va alejkum as selam hafize!" Sjelo je na tepih u dnevni boravak, a hafiz ga je poslužio čajem.
"Mahire dobrodošao u moj skromni dom. Pozvao sam te da popričamo malo o tebi. Kako ti se sviđa u našoj zajednici?", upitao ga je.
"Pa u redu je...nije da se žalim."
"Muhamed alejhis selam nas uči da uvijek govorimo istinu", rekao mu je hafiz upozoravajućim tonom.
"Možda ipak malo dosadno. Nedostaje mi Travnik, nana, jarani..."
"E to je već mnogo bolje Mahire. Osjetio sam već prvog dana da nisi svojevoljno stigao kod nas."
"Nisam...", kao iz topa ispali Mahir. "Naš travnički hodža i moja nana nagovorili su me da dođem kod vas. Imam je stigao po mene. Trebao sam se ostaviti alkohola, izlazaka i krenuti na...pravi put...kako bi moja nana govorila. Na Allahov put. Želio bih postati pravi musliman."
"I jesu li ti braća pomogla? Jesi li pronašao Allahov put?"
"Jesu. Mislim da sam pronašao pravi put..."
"Braća kažu da se budiš sred noći i da slabo spavaš. Što je razlog?, pronicljiv je bio hafiz.
"Muče me sjećanja na neke događaje, ništa ozbiljno." Mahir je pokušao ostaviti dojam čvrstog momka. Čak i pred hafizom.
"Prometna nesreća. Čuo sam. Velika tragedija. Ali Allah je za tebe predvidio drugačiju budućnost. Njegova je ruka bila ta koja te spasila. Ne gledaj Mahire više u prošlost. Gledaj prema naprijed. Nego reci mi, tko je Emina?"
Mahir je bio iznenađen hafizovim poznavanjem njegova života. Pokušao je odglumiti ravnodušnost. "Maaaa, to je moja bivša djevojka. Ali bit će to moja žena. U nekoj svađi smo. Sigurno ćemo se pomiriti hafize. Samo čekam kada dođem kući u Travnik za dan šehida..."
"Ako to nije tvoja žena, činiš grijeh Mahire. Pouda je grijeh. Tako nas je učio Muhamed alejhis selam. Živio si u grijehu, čujem..." Mahir ga je prekinuo.
"Hafize zar je grijeh voljeti?"
"Nije Mahire, ali mlade žene nas često navode na grijeh. Vjera u Allaha je jača. Mi živimo da bismo mu služili."
"Ne slažem se s vama hafize. Allah nam pokazuje pravi put i meni ga pokazuje samo s Eminom. Zato ju još uvijek volim", govorio je Mahir prilično siguran u svoje riječi.
"Allah je predodredio našu sudbinu. Ako ti misliš da je to pravi put. Idi njime. Bit će onako kako odredi Allah. Ja želim da ti Emina postane žena."
"Hvala hafize. Ja sam siguran da je tako. Mašallah."
"Ali da te još nešto upitam. Rekao si da želiš da postaneš pravi musliman. Što to znači za tebe?" hafiz je podignuo svoje sjede obrve i pogledao je Mahira u oči. Mahir se preplašio.
"Paaa da klanjam namaz, da postim...da izgovorim riječi, da pomažem siromašnima, da obavim hadž..."
Hafiz ga je još jednom prekinuo. "Dobro Mahire, dakle šehadet, namaz, post, zekat i hadž...to svi znamo. Smatraš li se pravim muslimanom?", upitao ga je, a Mahir je ostao zbunjen.
"Pa došao sam ovdje u vašu selefijsku zajednicu. Pomogli ste mi i ja sam postao."
"Mahire, ne moraš da budeš selefija da budeš pravi musliman. Pravi musliman možeš da postaneš i kod kuće u Travniku. Pa čak i u Njemačkoj. Samo da iskreno vjeruješ u Allaha i da živiš da njemu ugodiš. Shvataš?"
"Pa ja iskreno vjerujem", Mahir je bio siguran u to što govoriš. "Volio bih da dam zekat i da obavim hadž."
"Vjerujem da ćeš pomagati siromašnima kad budeš uzmogao, ti si dobar dečko. A hadž...e to je već druga priča. Moraš da budeš spreman za hadž." Rekao mu je hafiz krajnje ozbiljnog izraza lica.
"Jesam li spreman?", upitao ga je Mahir.
"Još nisi, ali ja sam voljan da ti pomognem."
"Pomognite mi hafize i pripremite me."
"Moraš da ostaneš još kod nas u naselju. Ja ću te podučavati Kur'anu i zajednica će ti platiti put i boravak u Meki. Kad za to dođe vrijeme."
"Ne!!", viknuo je Mahir. "Ja nakon bajrama odlazim u Travnik svojoj nani. Svojoj Emini. Ne mogu da ostanem hafize."
"Kako ti kažeš Mahire. Allah je već odlučio, a ja sam siguran da ćemo se opet vidjeti." Hafiz Mehmedalija nasmijao se prvi puta. Nedostajalo mu je nekoliko zubiju u donjoj čeljusti. Bio je veoma star, ali usprkos svojim poznim godinama bio je vedra duha. Mahir se digao s tepiha i požurio prema vratima.
"Idem sada hafize. Hvala vam na vašem vremenu. Vidimo se još na klanjanju."
"Vidimo se kada Allah to bude htio. Još nešto Mahire. Iako su svi u naselju naša braća. Nemoj da vjeruješ svima. Neki od braće zalutali su s Allahova puta. Zapamti to...slušaj svoje srce. Allahu ekber."
"Allahu ekber!" Odvratio mu je Mahir i izašao iz hafizove kuće. Iako je bio siguran da neće prihvatiti poziv da ostane još u zajednici i da obavi pripremu za hadž, svidio mu se hafiz Mehmedalija. Činilo mu se da je konzervativan starčić, ali veoma dobronamjeran. Iako, što mu je značilo ovo na kraju? Što to znači zalutati s Allahova puta? Pa on se u zajednici tek vratio na pravi put.

*
Imama Hajrudina Mahir je vidio tek kada je za ramazanski bajram stigao u naselje svojim novim automobilom. Range Rover terenac zamijenio je bijeli Mercedes E-klase njemačkih registarskih oznaka. Prepoznao je imama tako što je nekolicina braće pojurilo prema bijelom automobilu koji se tek uspeo u naselje. "Bajram šerif mubarek olsun", vikali su. Imam je izašao i zaobišao brojne bradate muškarce koji su ga htjeli pozdraviti.
"Gdje je Mahir?, rekao je na glas tak oda ga je Mahir mogao čuti iako je bio udaljen dvadesetak metara od njega. "Gdje je Mahir?", rekao je još glasnije. Mahir je podigao ruku i kada je ugledao imama Hajrudina prošli su ga trnci. Prišao mu je.
"Mahire brate...javljam ti tužne vijesti od hodže Sulejmana. Jučer je tvoja nana preselila na Ahiret", priopćio mu je imam Hajrudin veoma tužne vijesti. Mahirova stara nana preminula je. "Sada je u džennetu Mahire. Rahmet joj duši." Mahir je nijemo stajao pred njime i sva su braća gledala u njega. Nije se mogao pomaknuti. Braća sum u izražavala sućut, a on kao da ih nije čuo ni vidio. Stara nana bila mu je i otac i majka, sve na svijetu. Nije mogao vjerovati da je više nema. Znao je da je stara i bolesna, ali nije očekivao njezin skori odlazak na drugi svijet.
"Kako?", upitao je piljeći u imama.
"Hodža mi je rekao da je umrla u snu. Nije patila. Dženaza će se održati za tri dana, kad ti se babo vrati iz Njemačke. S tobom idemo Fuad, Keno i ja. Nećeš biti sam. Moje saučešće." Okrenuo se od braće i imama Hajrudina i bez riječi udaljio se. Htio je biti sam. Sjeo je na proplanak gdje su pasle ovce i prvi puta nakon mnogo vremena zaplakao. Osjećao se kao da je ostao sam na ovome svijetu. Da, imao je oca u Njemačkoj, ali s njim već odavna nije imao odnos kakav bi imali očevi i sinovi. Bili su stranci jedan za drugoga. Stara nana bila je njegov otac. Razmišljao je kako li će biti ući u avliju bez da čuje njezin glas ili vidi njezin prijekoran pogled. Je li ju razočarao? Je li umrla ponosna na njega? Ipak joj je bio jedini unuk. Njezin jedini nasljednik. Od tuge i žalosti zaboravio je na glad i žeđ. Iako je bio bajram, toga dana uopće nije jeo. Otišao je na počinak prije nego je zašlo sunce. Vedad i Mirnes imali su razumijevanja i svog su sustanara poštedjeli suvišnih pitanja.
Drugog dana probudio se rano i spravio je svoje stvari. Oprao se u kupaonici i počešljao bradu koja mu je već izrasla kao u nekog starijeg od braće. Skratio je brkove i stavio svoju bijelicu na glavu.
"Selam alejkum brate", obratio mu se Mirnes. "Sutra idem u svetu zemlju i možda se više ne vidimo."
"Ideš obaviti hadž?", upitao ga je Mahir, a Mirnes se samo nasmijao.
"Da...tako nekako."
"E pa stoji mi dobro. Va alejkum as selam. Ali vidimo se nas dvojica. Allah je tako predodredio." Mahir je bio siguran u svoje riječi.
"Ako je tako, neka tako i bude. " Mirnes mu je pružio ruku i zagrlio ga. Prvi puta mu je pokazao naklonost. "...i da. Žao mi je tvoje stare nane. Sada je s Allahom."
"Mahire, žao mi je da se ovako rastajemo. Bio si dobar brat i nadam se da se opet vidimo", rekao mu je Vedad.
"Na nekom drugom mjestu Vedo moj. Hvala vam."
Izašao je iz sobe i još jedanput pogledao u veliku crnu zastavu iznad Mirnesovog kreveta. Zlokobna atmosfera u sobi koju je ta zastava stvarala neće mu nedostajati. Otišao je u središte naselja gdje se pozdravio s hafizom Mehmedalijom.
"Vjerujem da će nam se putovi opet spojiti", obratio mu se hafiz.
"I ja hafize moj dobri."
"Požuri Mahire. Vrijeme je da krenemo." Imam Hajrudin prekinuo ih je i sjeo za vozačevo mjesto u svoj bijeli Mercedes. Na stražnjem sjedištu sjedili su Fuad i Kenad. Krenuli su put Travnika. Mjesec dana Mahirova boravka u zajednici prošlo je. Smrt stare nane bila je nešto što nitko nije očekivao. Ponajmanje Mahir. Više se nije radovao povratku u svoj voljeni grad.

*
Dženazi je prisustvovalo nekoliko ljudi. Osim Mahira i njegovog oca te imama Hajrudina, braće Fuada i Kenada, bili su tu hodža Sulejman, Eminin otac gospodin Hodžić te nekoliko rođaka i komšija iz travničke Donje mahale. Prisutni muškarci nosili su tabut i klanjali dženaza-namaz, dok su žene bile iza njih prema islamskim običajima. Samom ukopu prisustvovali su svi. Govor o životu stare nane održao je imam Hajrudin koji ju je poznavao skoro trideset godina. Mahir je jedva susprezao suze, dok je njegov otac bio posve ravnodušan. Komšinice stare nane jecale su u zadnjim redovima, a suze nije mogao ni suspregnuti hodža Sulejman. Bio je to zbilja dirljiv prizor.
Nakon ukopa obitelj je otišla u obiteljsku kuću u Donjoj mahali gdje su nekoć živjeli Mahir i stara nana. Hodža Sulejman obznanio je svima da je stara nana kuću ostavila selefijskoj zajednici kao zahvalu što su preuzeli brigu o njezinu jedinom unuku. Mahirov otac bio je vidno uzrujan i kivan te se nije libio pokazati prijezir prema imamu Hajrudinu i braći Fuadu i Kenanu.
"Mahire sine. Vrijeme je da se vratiš u Njemačku. Imaš gdje živjeti, siguran posao i dobru plaću. Vrijeme je da nadoknadimo propušteno. Vrati se kući", rekao mu je otac dok je Mahir u sobi stare nane gledao u obiteljsku fotografiju na zidu.
"Travnik je moj dom babo."
"Sine, nana je ostavila kuću vehabijama..."
"Selefije...zovu se selefije..."
"Nije bitno, nemaš gdje ostati", inzistirao je otac.
"Oni su moja braća. Ovo je i moja kuća", odgovorio je Mahir i izašao iz sobe. Imam Hajrudin sjedio je u dnevnom boravku s Fuadom i Kenadom. Ostali članovi porodice zazirali su od njih trojice. Hodža Sulejman bio je jedini Travničan koji je razgovarao s njima.
"Iako je stara nana ovu kuću ostavila našoj zajednici, vi ste obojica uvijek dobrodošli. Ovo je ipak, vaša kuća", rekao je pomirljivim tonom imam Hajrudin Mahiru i njegovom ocu.
"Hvala, ali nije potrebno. Ovo već godinama nije moj dom. Ja sam već skoro Nijemac", rekao mu je Mahirov otac kiselo se smiješeći.
"Ali vi ste Bošnjak i musliman. Travničan. Ponavljam, uvijek ste dobrodošli."
"Ja ovdje nemam više ništa", odgovorio mu je Mahirov otac i dao do znanja da ne želi nastaviti razgovor.
"Što ćeš ti Mahire brate?", upitao ga je imam Hajrudin. Mahir je slegnuo ramenima i nastavio zuriti u prozor koji je gledao na avliju. Hodža Sulejman se umiješao. "Mahire. Stara nana bila ja tako ponosna na tebe što si odlučio pridružiti se ovim krasnim ljudima u selefijskoj zajednici. Rekla mi je prije smrti da bi joj još jedno razočaranje bilo gore od smrti. Oduvijek je htjela da postaneš pravi musliman. Ostavila je kuću zajednici da se koristi njome jer je znala duboko u sebi da ćeš ostati njihov član. Dala je zekat u tvoje ime. Mahire, selefije su tvoja budućnost..."
Mahiru se život preokrenuo u nekoliko sedmica. Poželio je popiti piće. Pravo piće. Konjak ili običnu rakiju. Barem sarajevsko pivo. Da razbistri misli ili da pobjegne od tragične sudbine koja ga je snašla. Ostao je siroče. Otac koji mu to nikada nije bio zove ga u Njemačku, ali to nije njegov dom. Njegov je dom Travnik. Grad uz Lašvu, između Vlašića i Vilenice. Njegov otac i njegova majka bila je stara nana koja je ostavila kuću vehabijama. Da, konzervativnoj zajednici čiji je Mahir sada član. Nikada nije bio veliki vjernik niti je vjeri posvećivao mnogo pažnje. Sada je beskućnik i vjera je sve što ima. Selefijska zajednica je njegova nova obitelj. Odlučio je, ostaje njihov član i živjet će u svojoj kući. Pronaći će pošten posao i redovno klanjati. Može li Mahir to? Mora! Izašao je u čaršiju da razbistri misli. Ne, neće ništa popiti jer ne želi vratiti se na pogrešan put. Stara nana nije zaslužila novo razočaranje. Krenuo je prema kući s rupom od gelera. Da se prisjeti amidže Atifa. Ne, ne zato. Išao je vidjeti nije li mu Emina ostavila cedulju. Možda je odgovorila na njegovo pismo. Njegova voljena Emina. Hodao je Donjom mahalom do mjesta gdje su se spajale Gornja i Donja čaršija. Kuća s rupom od gelera stajala je još uvijek ponosno na istom mjestu. Kako i ne bi. Nije stigao do nje, kada je ugledao poznato lice. Ono isto lice koje mu je pred očima bilo svake večeri kada bi tonuo u san i svakog jutra kada bi se budio. Da, bila je to Emina.
"Emino!!", povikao je. "Emino!!", još jače. Emina se okrenula prema njemu.
"Ciao Mahire. Čula sam za tvoju nanu. Moje saučešće. Kako si?", upitala ga je. Mahiru se napokon izmamio smiješak. Pred njim je stajala njegova Emina. Oh, kako je lijepa bila.
"Zdravo Emina. Hvala ti. Došao sam na dženazu. Nije mi lako bilo ovih mjeseci..."
"Znam, nije mi drago što to čujem", pokazala je iskrene emocije. Prišla mu je i zagrlila ga. Mahiru se smiješak pretvorio u širok osmjeh. U trenu je zaboravio sve što mu je hafiz govorio o ženama. O zabrani kontakta ili čak pogleda. O grijehu i požudi. Kvragu, pred njim je stajala Emina. Njegova Emina. Čvrsto ju je zagrlio i poljubio u tjeme.
"Hodža i nana su me poslali kod braće u zajednicu. Učim se islamu, radim, vježbam. Ide na bolje, sve do sada. Teško mi je bez nane, ali kažu da mogu ostati živjeti..."
"Čula sam sve. Vidim i kako izgledaš. Jesi li postao vehabija?", razočarano je izustila.
"Kaže se selefija. Selefije priznaju samo proroka Muhameda. Da, ja sam član zajednice i oni su moja braća. Ali još učim i tražim se."
"E pa nadam se da ćeš se pronaći Mahire. Ti si dobar čovjek. Nemoj se pretvoriti u monstruma." Govorila mu je Emina.
"Kako to misliš?", upitao ju je.
"Mahire znaš što ti teroristi rade po svijetu? Zbog njih je islam na lošem glasu..."
"Moja braća nisu teroristi. Pa mi radimo i učimo islam..."
"Jesu li ti već isprali mozak?" Prekinula ga je vidno ljutita.
"Ma kakvo ispiranje mozga Emino, ti to ne razumiješ."
"Što ne razumijem? Ne razumijem vehabije? Ne razumijem isključivost? Fašizam?"
"Ma što to govoriš Emino?", uhvatio ju je čvrsto za ruke.
"Pusti me Mahire. Smjesta me pusti", strogo mu je naredila i on je to učinio.
"Emino dopusti da ti objasnim...."
"Nemaš mi što objašnjavati. Moram da idem. Drago mi je da sam te vidjela. Čuvaj se Mahire moj", okrenula se i potrčala u smjeru Varoši gdje se nalazila njezina obiteljska kuća.
"Emino!! Stani molim te. Samo sam ti htio reći da te još uvijek volim." Emina se na to okrenula.
"Mahire...molim te. Samo ostani dobar čovjek kakvog sam ja upoznala. Samo te to molim." Okrenula se i potrčala koliko su je noge nosile. Nitko nije tog trenutka vidio suze u njezinim očima. Nitko nije saznao da je te večeri do kasnih sati sjedila uz Plavu vodu i neutješno plakala. Nitko nije saznao da je tada iz džepa izvadila ceduljicu koju je u trenutku kad ju je Mahir ugledao htjela ostaviti u rupi od gelera, raskidala ju je na tisuću komadića i bacila u potok.
Kad se vratio kući pozvao je braću Fuada i Kenada te imama Hajrudina i priopćio im da se vraća u zajednicu. Pozdravio se s ocem.
"Ako se odlučiš doći kod mene u Njemačku. Moja su ti vrata uvijek otvorena", rekao mu je otac.
"Hvala babo. Selam alejkum!", pržio mu je ruku u znak pozdrava.
"Zdravo sine", zagrlio ga je otac i tako su se rastali. Imam Hajrudin bio je vidno zadovoljan što se Mahir vraća s njima u naselje. Ušli su u bijeli Mercedes i uskoro su bili na cesti prema Zenici. Negdje na polovici puta imam ga je priupitao: "Mahire mislio sam da se u kuću stare nane dosele Kenad i njegova porodica. Znaš...da Keno pronađe neki poslić i da mu kćeri krenu u medresu. Travnička je oduvijek bila među najboljima. Ipak je to kuća naše zajednice. Imaš li što protiv?"
"Nemam", progovorio je ravnodušno. Nastavili su svoj put prema naselju.

*
Nakon dvije sedmice Mahir je konačno došao k sebi. Ponovo je krenuo u vježbati u improviziranoj teretani i razgovarao s braćom. Otkako je Mirnes otišao u svetu zemlju i u njegovom novom domu je bilo vedrije. Mnogo je razgovarao s Vedadom, smijao se, igrao košarku iza kuće i nogotenis uz livadu. Abu Said ga je pozvao da preuzme posao lugara koji je obavljao Mirnes prije nego je otišao na hadž. Naučio je baratati puškom i pištoljem. Veselio se novim spoznajama. Hafiz Mehmedalija pripremao ga je za hadž. Mnogo su učili i čitali Kur'an. Mahir se zbiljski pronašao u vjeri.
"Znaš li što je džihad?", upitao ga je jednog dana hafiz.
"Pa recimo da znam. To je sveti rat protiv neprijatelja muslimana", rekao je Mahir.
"Pogrešno Mahire. Džihad na arapskome znači ulagati trud. U svemu što činiš u životu treba davati svoj maksimum. To znači raditi, vježbati, voljeti i ostalo. Najčešće se to govori u smislu obrazovanja. Evo i mi sada učimo. Kada je ratno stanje, onda je džihad borba protiv neprijatelja. Zato neki fundamentalisti za svoje aktivnosti kažu da je džihad. To je pogrešno i tako nas Muhamed alejhis selam nije učio. Zapamti to", podučio ga je hafiz.
Imam Hajrudin dolazio bi u naselje svake druge sedmice. Vrijeme bi provodio u razgovorima s Abu Saidom i nekolicinom braće. No, rado je obilazio Mahira.
"Jel' se osjećaš dobro? Učiš li?", upitao ga je jednom prilikom.
"Da imame, spremam se za hadž. Hafiz je rekao da će mi zajednica platiti put i boravak u Meki."
"Dobro ti je i rekao. Ideš iskupiti svoje grijehe?"
"Tako je imame. Uskoro ću biti spreman."
"Inšallah", zaključio je imam Hajrudin.
Mahir je svake noći mislio na Eminu. Nakon obavljenog hadža otići će još jedanput u Travnik i pokušati razgovarati s Eminom. Nadao se da će ga saslušati. Grizao se da ju je razočarao. Mislio je i na svoju staru nanu i riječi koje mu je uputio hodža. Nije htio posrnuti na svom putu k Allahu. Nije htio razočarati svoju staru nanu niti nakon njezine smrti.
"Hafize, hoću li nakon obavljenog hadža postati kako bi moja nana govorila pravi musliman?", upitao je hafiza nakon čitanja Kur'ana.
"To je tvoja dužnost. Postat ćeš hadžija. A pravi musliman jesi ako si to u svom srcu. Govorili smo o tome..."
"Hoće li mi Allah tako otpustiti grijehe?" Nije mu bilo jasno.
"Gledaj Mahire...Allah je predodredio sve. Pa čak i dan kada ćeš preseliti na Ahiret. Ako nastaviš živjeti po učenju Muhameda, džennet ti je suđen", pojasnio mu je hafiz Mehmedalija.
"A što u ovome životu? Hoću li moći osvojiti ponovo Eminino srce?"
"To samo Allah zna Mahire. Samo budi dobar u svome srcu i ne čini grijehe." Rekao mu je hafiz stavivši svoj dlan na rame. Uistinu je volio tog mladića. I Mahir je volio hafiza.
Jednog je dana hafiz obolio i braća su ga odveli na liječenje u Sarajevo. Imao je problema sa srcem i nakon kratkotrajnog liječenja otpušten je na liječenje u sanatorij. Više nije dolazio u naselje. Mahira su mučili njegovi grijesi i nikako se nije mirio s time da ih možda nije okajao. Imam Hajrudin čuo je za njegove nedoumice.
"Mahire brate. Čuo sam za tvoje nedoumice. Allah je milostiv i samilostan. Grijehe možeš okajati. Mi u našoj zajednici imamo za sve riješenja."
"Kako imame?", upitao ga je u nevjerici.
"Hodža Sulejman ispričao nam je sve. Tvoj život u grijehu s muslimankom koja se odrekla vjere, tvoja sklonost alkoholu, tvoje zadovoljavanje požude s bludnicama...pa čak i tvoja rođena majka nije muslimanka. To su grijesi protiv islama", nabrojao mu je sve imam. Mahir se snuždio i osjetio je snažnu grižnju savjest.
"Kako da to okajem imame? Kako da ugodim Allahu? Živim po učenjima Muhameda. Postim, klanjam, dao sam zekat, spremam se na hadž...."
"Mahire, brat Abu Said i ja smo razgovarali i imamo rješenje za tebe. Odlazak u svetu zemlju. Odlazak u džihad. Sudjelovanjem u džihadu, Allah ti otpušta sve grijehe. Kući se vraćaš kao nov čovjek." Imam Hajrudin iznio je Mahiru neočekivan prijedlog. Abu Said kimao je glavom u znak podrške imamu.
"Kako mislite imame? Džihad? Mislite da se obrazujem u Meki? Za hodžu?", upitao ga je Mahir naivno.
"Mahire u svetoj zemlji traje rat. Irak i Sirija su naše svete zemlje i neprijatelji islama ih žele porobiti. Sveta muslimanska vojska Islamske države Iraka i Sirije bori se protiv Amerikanaca i njihovih satelita zap rave islamske vrijednosti. Za sve muslimane. Naša braća, selefije podržavaju njihovu borbu. Islamska država već zauzima polovicu Iraka i Sirije. Opstajemo i širimo se – to je naš moto. Mnoga naša braća već su ondje i bore se za sve muslimane. Uskoro kući dolaze kao heroji. Za njih spremamo svečani doček u naselju. Ti si snažan dečko. Jak i pametan. Dobro bi došao braći dolje", govorio mu je imam.
"Mislite da odem u borbu kao ratnik?", još je jednom htio provjeriti.
"Da Mahire. Džihad znači sveti rat..."
"Ali Hafiz mi je govorio nešto drugačije..."
"Pusti staru budalu. Ne zna što govori. Odlaskom u džihad obavljaš svetu muslimansku dužnost hadž i Allah ti otpušta grijehe. Sve u jednom. Pa ti kaži da to nije dobra stvar. Uz to pomažeš svojoj braći", nastavio je imam s propagandom.
"Pa moram razmisliti. Nisam nikada razmišljao da postanem vojnik", lakomislen je bio Mahir.
"Razmisli ovako. Amidža Atif je poginuo kao šehid, stara nana je bila ponosna na njega i čitav život je htjela da budeš kao on. A i fizički nalikujete. Stara nana bila bi ponosan na tebe i nikada ju više ne bi razočarao. Sin šehid, unuk hadžija i heroj. Ti si veliki sportista, u formi si, jak kao bik. Abu Said te naučio rukovati oružjem. Braća bi bila sretna da dobiju takvu ljudinu kao što si ti Mahire. Uostalom, nemaš se gdje vratiti niti kome vratiti. Siroče s ii beskućnik. Imaš samo nas iz zajednice. A mi te trebamo u Islamskoj državi. Allah te zove u borbu za islam."
"I Allah će mi sigurno oprostiti grijehe?" Upitao ga je.
"Mahire, ne sam oda će ti oprostiti grijehe. Kao njegov vojnik imat ćeš sve što poželiš. On je ovaj put predodredio za tebe. A tek kada Emina vidi kakav si heroj postao..."
"Mislite da će joj biti drago?"
"Naravno Mahire"
Mahiru kao da je netko udahnuo život ovom idejom. Htio je da o ovome može porazgovarati s hafizom Mehmedalijom, ali do njega nije mogao doći. Riječi imama Hajrudina imale su smisla i vjerovao mu je. Kako i ne bi. Bio mu je vjerski poglavar i vođa zajednice. Bio je jedina obitelj koju je imao. Odriješit će se grijeha i ponovo osvojiti srce svoje Emine. Odlučio je. Ide u džihad. Ide u borbu protiv neprijatelja islama. Svoju je odluku odmah obznanio imamu.
"Drago mi je da si tako odlučio. Zapamti: Allahu ekber."
"Allahu ekber", povikali su u glas Abu Said i Mahir.
"Polazak za Istanbul je već prekosutra. Pridružit će nam se dvojica braće s Kosova i jedan iz selefijske zajednice kod Bihaća", rekao je Abu Said.
"Spreman sam", odgovorio mu je Mahir.

*
Krenuli su prekosutra u zoru. Abu Said za upravljačem i Mahir na suvozačevom sjedištu. Let iz Sarajeva za Istanbul bio je na rasporedu u 16 sati, a s bratom iz naselja kod Bihaća trebali su se naći u Zenici u 11 sati.
"Brate Saide, imam jednu želju. Mog li prije polaska još jedanput vidjeti moj Travnik?"
"Ne znam Mahire, nije nam usput", odgovorio mu je Abu Said.
"Znam, ali samo jednu želju imam. Imamo vremena. Samo da još jednom vidim mjesto gdje je Atif poginuo. Znaš koliko mi je značio moj amidža." Mahir nije htio pokloniti se svom stricu šehidu. Htio je prije odlaska u džihad u rupu od gelera ubaciti posljednju cedulju svojoj Emini. Ujutro prije polaska načrčkao je nešto na komadić papira kojeg je potom smotao u cedulju. Srećom, Abu said nije na to posumnjao.
"Hajde Mahire. Imam se ne bi složio, ali Atif je bio moj ratni drug i dobar musliman. Idemo." Rekao mu je Abu Said i stao na papučicu gasa. Stigli su u Travnik i Mahir je požurio do kuće s rupom od gelera. U njoj nije bilo nikakve ceduljice. Iako mu je isprva bilo krivo, naposljetku se prisjetio. Emina je pročitala njegovo pismo koje je ubacio prije nekoliko mjeseci. Još uvijek čita poruke! Još uvijek ih traži. Zašto mu onda nije ostavila svoju poruku? Nije bilo važno. Bio je iskreno sretan i zadovoljan. Ubacio je svoje pismo i veseo i radostan viknuo Abu Saidu: "Možemo ići. Hvala Saide."
Muškarac kojeg su pokupili u Zenici bio je također mladić poput Mahira. Nije mnogo razgovarao niti je rekao svoje ime. Dvojica Kosovara čekali su ih u nekoj kafani u sarajevskoj Ilidži. Abu Said dao im je avionske karte, novce, odjeću i nove dokumente kojima bi trebali putovati. Mahir je izgledao poput pravog vehabije, neobrijan i podšišanih brkova dok su trojica njegovih suputnika izgledali potpuno normalno.
"Ti ne ideš brate Saide?", upitao ga je Mahir prije nego su se razišli.
"Ne, ja sam svoj džihad odradio prije više od 20 godina. Sada se brinem za porodicu i za ostalu braću. Sretno braćo. Selam alejkum."
"Va alejkum as selam", povikaše u isti glas.
Zrakoplov je iz Sarajeva poletio točno u 16 sati, a u predvečerje sletio je na pistu istanbulske zračne luke Mustafa Kemal Ataturk. Mahir je za vrijeme leta bio miran i spokojan. Allah će mu oprostiti grijehe i bit će potpuno nov čovjek. Kada se vrati potražit će Eminu. Braća će mu dozvoliti da se oženi njome i da zajedno žive u kući stare nane u njegovom Travniku. Za ljubav se vrijedi boriti. Sanjario je Mahir dok je zrakoplov plovio plavim nebom iznad Balkana. A stvarnost? Stvarnost je i onako za one koji ne mogu podnijeti snove.

-KRAJ-

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Refreširaj

kevric1

Nogopamet
Piše: Raul
Kevrić

Foto

Prijatelji sajta

 

 

cgtvit2  

 

ga-banner-160x80yihr-160x80 wwyc-color rekom baner 160x85 fellowship-2010---taboo sr btj-light-sr-300x100ae66 oilogo2 unicef.jpgcrckarijelogoctrlx.info-bannerbitno160x85cgfudbal222160x85160x80rajainewscrocropped-cf-headline3

 

 

 

 

 

stavtramontana
Balada o
Geleru V dio
Piše: Domagoj
Tramontana

 

Karikatura